Josip Šentija: U središtu je gotovo svih mojih razgovora s Krležom - Hrvatska - Vjesnik

Moram odmah reći da ja nisam krležolog pa ne mogu suditi o književnim aspektima Krležina djela. Dakle, ne mogu suditi o Krležinoj poetici, nego tek nešto o Krležinoj politici. U njegovu su djelu motivi politike, političkih sudbina i sudara, motivi političkog logosa u svakovrsnome dramaturškom repertoaru - dominantni.

O 30. obljetnici smrti književnika kojega mnogi smatraju najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća, Miroslava Krleže, nedavno je iz tiska izašlo drugo, dopunjeno izdanje memoarskih zapisa Josipa Šentije »S Krležom, poslije '71. - zapisi iz leksikografskog rokovnika« (Školska knjiga), prvi put objavljenih prije 11 godina. Krleža je tih sudbonosnih sedamdesetih bio direktor Leksikografskoga zavoda u Zagrebu koji danas nosi njegovo ime, a Šentiju, koji je nakon sloma hrvatskoga proljeća dobio otkaz na Radioteleviziji Zagreb, u to vrijeme zapošljava kod sebe u Leksu.
Poslovna suradnja dvojice zaljubljenika u leksikografiju ubrzo je prerasla u prijateljstvo. Krleža i Šentija vodili su, što na poslu, a što u domu Krležinih na Gvozdu u Zagrebu, zanimljive razgovore o leksikografiji, politici, umjetnosti... a neke od njih, srećom, imamo sačuvane zahvaljujući autoru knjige »S Krležom, poslije '71.«.
Josip Šentija bio je novinar i leksikograf od 1962. godine, a potom izvjestitelj Radiotelevizije Zagreb iz Rima. Po povratku u Hrvatsku, kao sudionik Hrvatskoga proljeća, postao je član Izvršnoga vijeća Sabora. Kada je nakon gušenja Proljeća smijenjen, Krleža ga '72. zapošljava kao urednika u Leksikografskom zavodu, te mu povjerava mjesto glavnoga urednika Opće enciklopedije (1977. - 1988.). Od 1990. do 1991. Šentija je bio prvi ravnatelj Hine te savjetnik predsjednika Republike 1991. godine.
Priredio je zbirku Krležinih bilješki uz enciklopedijske tekstove »Iz Krležine baštine«, memoarske zapise »Ako Hrvatske bude: zapisi iz onih godina« (2005.) te knjige razgovora »Razgovori s Mikom Tripalom o Hrvatskom proljeću« (2005.) i »Jedna hrvatska sudbina: priča o Vjekoslavu Prpiću ispričana njim samim na kraju puta« iz 2007. godine.
Novo izdanje zapisa o susretima i razgovorima s Krležom bilo nam je povod za razgovor s Josipom Šentijom.
I sada, 30 godina otkad Krleža više nije među nama, čini se da je Hrvatska spremna za novo čitanje Krleže. Njegove refleksije o prostoru i vremenu u kojemu je živio mogu se i te kako primijeniti na današnje vrijeme, zar ne?
- Suglasan sam s Vašom sugestijom, i siguran sam - ako mi dopuštate - da ona nije samo prigodna apologija Krleže i njegova djela, u povodu 30. godišnjice njegove smrti. Moram odmah reći da ja nisam krležolog pa ne mogu suditi o književnim aspektima Krležina djela. Dakle, ne mogu suditi o Krležinoj poetici, nego tek nešto o Krležinoj politici. U njegovu su djelu motivi politike, političkih sudbina i sudara, motivi političkog logosa u svakovrsnome dramaturškom repertoaru - dominantni. Čak i u njegovu pjesništvu su iznimno sadržani. Pa bismo u tome smislu mogli kazati da sve što se dogodilo i što se događa u ovo postkrležijansko doba, potiče - kako Vi kažete - na »novo čitanje Krleže«.
Jer mnogo od onoga što se odigralo u posljednjih 30 godina, i što se i dalje zbiva, zaista neodoljivo podsjeća na neobične reprize »kazališnih igara« na životnoj pozornici, a kojima je on u svoje vrijeme dijagnosticirao uzroke, skicirao dramaturške tijekove i proricao određene završne činove. Upravo je na toj staro/novoj događajnici on tkao svoja raznovrsna djela.
U čemu vidite političku, ili kulturno-političku, ili socijalno-političku aktualnost Krležina djela?
- U središtu je gotovo svih mojih susreta i razgovora s Krležom Hrvatska - neki aspekti ili teme hrvatske povijesti, politike, ličnosti, događaji iz suvremenosti, iz bliže i dalje prošlosti. Okvir i sadržaj tih susreta i razgovora potaknuti su političkim okolnostima: to su godine raspleta krize oko događaja koji su nazvani Hrvatskim proljećem, to su dakle, sedamdesete godine prošloga stoljeća.
edan politički pokušaj reformiranja Hrvatske i njezina položaja u SFRJ i u svijetu završio je porazom. To je bila još jedna u nizu hrvatskih romantičarskih epizoda. Krleža je s njenim protagonistima ljudski simpatizirao, jer su predstavljali vlast novih naraštaja, jer su bili pošteni i s plemenitim namjerama. Ali ih je doživio s prijekorom, jer su neiskusni usrnuli u nemilosrdnu arenu, iz koje su mnogi završili u Lepoglavi i Staroj Gradiški, u iseljeništvu ili zavičajnom zaboravu. Za njega i njegovo iskustvo, za njegov politički i filozofski nazor, nije se zapravo dogodilo ništa što on nije predviđao da će se dogoditi: odnosi snaga uvijek su odlučujući u politici i u političkom hrvanju. A oni su i ovaj put bili nepovoljni za svaki hrvatski radikalniji pothvat, u smislu političkog osamostaljenja, makar i u nekoj konfederalnoj formi.
Krleža je za svoga dugog života živio i doživio šest državnih tvorevina ili pokušanih tvorevina, u kojima su Hrvati kao narod bili okupljeni: Austro-Ugarska, Država SHS, Kraljevina Jugoslavija, Banovina Hrvatska, NDH, SFRJ. Mogli bismo kazati da je dramatika političkih događaja u spomenutim državnim tvorevinama leitmotiv Krležina esejističkog, publicističkog, memoarskog pa i beletrističkog djela. On je u hrvatsko povijesno tkivo - prošlo, davnoprošlo i aktualno zabadao svoje pero trajno i neumorno. Može se njegov napor, njegovo prebiranje i njegove sudove smatrati esejističkim i beletrističkim izletima sui generis, može ih se smatrati amaterskima, jer ne udovoljavaju zahtjevima znanstvene metodologije i protokola, ali im je teško osporiti izražajnu snagu i erudiciju (koja, i kad je manjkava, fascinira metaforičnošću), teško im je osporiti ono što bih nazvao intelektualnim i domoljubnim džihadom, u najplemenitijemu značenju toga arapskog pojma.
Ukratko, u Krleže je neodoljiv artistički napor, predanost i težnja da pomogne dozrijevanju moderne, realne i racionalne nacionalne svijesti, lišene svih tlapnji i utvara. Po tome je njegovo djelo i danas poučno. Njegove političke refleksije u mnogim fragmentima i danas mogu revitalizirati ono što nazivamo povijesnim pamćenjem, koje se prenosi, iz naraštaja u naraštaj, i koje, kao takvo, oblikuje ponašanje i novih naraštaja, čak bez obzira na koeficijent erozije koju u povijesnom pamćenju izaziva ovo vrijeme digitalnosti i globalizacije.
U kakvu Vam je sjećanju ostao Krleža? Kakav je bio čovjek?
- Bilo bi od mene preuzetno suditi o svim značajkama njegova ljudskog lika. Reći ću ono što je u mom doživljaju njega kao čovjeka za mene bilo i ostalo bitno: kao čovjek ostao mi je u najboljem sjećanju. Pomogao mi je u nevolji. A u onih deset godina, koliko sam bio pod krovom kuće kojom je on upravljao, osvjedočio sam se u njegovu dobročiniteljsku narav na mnogim primjerima. A mnogo sam i slušao o primjerima njegova zauzimanja za druge kad im je bilo potrebno i kad su mu se obraćali.
Prema svemu tome, kazao bih, da je Krleža bio čovjek oštra uma, reske riječi i mekana srca. To je moj doživljaj njega. Uostalom, u svome je djelu ostavio čitavu riznicu primjera i tragova po kojima bi ga novi naraštaji mogli portretirati kao čovjeka, kao ljudsko biće, kao junaka našeg vremena u svim svojstvima, s vrlinama i manama, bez kojih, kako znamo, nema Božjega stvora.
I, kad me već pitate kakav je on bio čovjek, potičete me da se sjetim nekoliko primjera koji su ga odlikovali kao osobu. Evo, na primjer, uskoro će Božić 2011., Zagreb je već u pripremama Došašća, koje danas postaje razdoblje povišene komercijalizacije i poganske euforije. Tu se moram sjetiti - kad je o Krleži riječ - kako se u onim godinama, kad je on bio ravnateljom Leksikografskog zavoda - Božić službeno nije slavio, jer je takav bio državni kalendar. Službeno, u Zavod se i na Božić moralo doći raditi.
Ali je Krleža bio krajnje liberalan, neki su ljudi tada uzimali dane odmora, da bi Božić proslavili doma, a drugi su dolazili u Zavod, kao i on, blagdanski raspoloženi. Takav je bio ugođaj i u njegovu domu, na Gvozdu, kad bi ga katkada posjetio upravo za božićnih blagdana, njegovih ili Belinih (s njegovom obaveznom recitacijom u toj prilici: »Hristos se rodi, a naš već hodi...«).
Ozračje blagdana bilo je neodoljivo, za sve - za vjernike i za skeptike, za agnostike i za ateiste pa i za Krležu, dakako. Bez obzira na to kako ga je tko doživljavao - bilo da mu je bio politički blizak ili ideološki dalek i stran - on je uvijek djelovao kao štit dostojanstva i ozbiljnosti za sve. Jer - da parafraziram jednu predodžbu koju je o njemu iskazao fra Tomislav Šagi Bunić, u povodu Krležine smrti - Krleža se ponašao kao katolik-antikatolik, »nosio se s kršćanskom porukom kakvu je našao na ovome tlu i u kakvu je uronilo njegovo djetinje i dječačko srce u ovom baroknom Agramu«.
Uostalom, Krleža je nazamisliv bez biblijsko-teološke tematike u njegovu djelu. A kazao bih čak da je nezamisliv bez biblijsko-teološkog terminarija i metaforike u svome osobnom životu - ma što god se mislilo o njegovu agnosticizmu ili ateizmu. Doživio sam taj znak njegove ličnosti i u više neposrednih susreta s njime. A dva su me njegova iskaza iskreno dirnula: prvi sam osobno doživio, kad sam u proljeće 1981. došao na Gvozd izraziti mu sućut u povodu Beline smrti; u jednom trenutku citirao je Propovjednika, doslovno: »Vae soli!« (Jao osamljenome. Jer kad padne, nema nikoga tko će ga podignuti). Zasvjedočeno je također kako je na samrti u Vinogradskoj zavapio kao Job: O Bože, zašto me kažnjavaš?! Što sam Ti skrivio?! Za Krležu se može reći da je kao čovjek bio izniman, u svakom pogledu.
Kako ste se osjećali kad Vam je povjerio položaj glavnog urednika Opće enciklopedije?
- Bio sam iznenađen, nisam očekivao, pa sam se nećkao, ali on je ustrajao pa sam mu se na koncu odazvao. Tada, kada sam k njemu stigao, on je na čelu Zavoda bio puna dva desetljeća, i bit će još idućih deset godina. Dakle, tri desetljeća. Po standardnim mjerilima, tri četvrtine radnog vijeka. Bez obzira na to što će na kraju o tom svom zavodskom angažmanu govoriti sa sjetom, gotovo s rezignacijom, objektivno uzevši, on je učinio veliku stvar.
U impostaciji programa početne edicije - Enciklopedije Jugoslavije - izbila je načelna rasprava/spor o tome hoće li njegov program biti jugoslovenski/jugoslavenski, ili južnoslavenski/južnoslovjenski? To jest: hoće li njegov program biti potpora jugoslavenskom državnom centralizmu ili federalizmu? Za neke je već tada, u samom početku, u onim općim okolnostima, taj spor bio skolastički, dakle, mudrijaški. Ali je za Krležu to bio principijelan politički spor (na drugoj strani »barikade« bio je srpski lingvist Aleksandar Belić i njegovi suradnici).
Ukratko, ostvarivanje zamišljenoga Krležina programa u enciklopedistici i leksikografiji već je od početka bilo zapravo sudar svjetova. I takav će do kraja ostati. Sve do propasti Jugoslavije i neuspjeha s drugim izdanjem Enciklopedije Jugoslavije, pred samo rasulo one države.
Krležina je neprolazna zasluga što je svojom poduzetnošću i čvrstim naumom te svojim kulturnim i političkim utjecajem reaktivirao enciklopedijski genij i know-how Mate Ujevića. Pozvao je Ujevića pod svoju zastavu u trenu koji je i njemu i Ujeviću bio, na neki način, kritičan (prošlo je samo pet godina od završetka Drugoga svjetskog rata!). Znao je da je za obojicu to zapravo bio novi početak. I iz toga je njihova pothvata nastalo to što je nastalo. I što je ušlo u hrvatsku kulturnu glavnicu, valjanu i otvorenu do dana današnjega.
O Krležinoj širini, o njegovoj demokratičnosti, liberalnosti i, na koncu, o njegovoj čovječnosti, govori jedna osobita činjenica iz njegove personalne ili, ondašnjim izričajem, kadrovske politike: oko sebe je u Zavodu, na svojim višestrukim leksikografskim programima, okupio povelik buket hrvatske znanstvene i kulturne inteligencije, intelektualce i znanstvenike svih stručnih i znanstvenih profila: otvorene antikomuniste na jednoj, i komunističke zelote na drugoj strani; progonjene liberale i dosljedne strančare, klerikalce i antiklerikalce; okupio je intelektualce iz hrvatske partizanske, antifašističke kolone i hrvatske intelektualce koji su bili aktivni na drugoj strani u tijeku Drugoga svjetskog rata, u ustaškom pokretu i na programu NDH; pod njegovim je krovom bilo čak i jugo-rojalista, pa čak i stigmatiziranih Staljinovih simpatizera, stvarnih ili patvorenih, koji su doživjeli različite ostracizme u poznatom programu tzv. Kominformovaca.
Neke je od svojih stručnih suradnika doslovce izvlačio iz zatvora ili sa zaturenih položaja, zapravo iz konfinacije u pokrajinskim mjestima.
A na kraju su - kao posljednji iz te raznolike kolone - u Leks dospjeli i neki iz posljednjega hrvatskog disidentskog vala, iz vala Hrvatskog proljeća. Zavod je zbog toga, već od prvih godina, bio nazivan Krležinim utočištem grešnika.

Sandra Viktorija Katunarić
Vjesnik.hr