Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Početna

Izdanja

Zavod

Poveznice

Kontakti

Speculum

Knjižara

Iz naših izdanja

Olimpijske igre (OI),

svegrčke igre koje su se održavale u ant. Grčkoj u slavu boga Zeusa. U moderno doba, međunar. natjecanja u mnogobrojnim športovima i disciplinama koja se održavaju svake četvrte godine.

Isprva su OI trajale jedan dan, jer se natjecalo u samo jednoj disciplini, utrci na jedan stadij (192 m). Postupno se program igara proširivao: na XIV. OI (724. pr. Kr.) postojećoj je utrci pridodana utrka na dvostruku udaljenost (díaulos), na XV. OI (720. pr. Kr.) utrka na duge staze (dólikhos), dok je na XVIII. OI (708. pr. Kr.) uveden petoboj (péntathlon), sastavljen od trčanja na jedan stadij, skoka udalj, bacanja diska, bacanja koplja i hrvanja. U program XXIII. OI (688. pr. Kr.) uvršteno je šakanje, na XXV. OI (680. pr. Kr.) utrke kola četveroprega, a na XXXIII. OI (648. pr. Kr.) utrke na konjima i pankration (spoj hrvanja i šakanja). Potkraj VII. i u VI. st. pr. Kr. program je proširivan modifikacijama osnovnih šport. disciplina. Proširenjem programa i uvođenjem natjecanja mladića (do 18. godine), OI protegnule su se na pet dana: prvi dan – svečanost žrtvovanja, otvaranje igara i natjecanje trubača, drugi dan – natjecanja mladića, treći dan – atletska natjecanja i susreti u borilačkim športovima, četvrti dan – natjecanja na hipodromu, petoboj i trka hoplita, peti dan – ovjenčavanje pobjednika, žrtvovanja i slavlja u njihovu čast. Usporedno sa širenjem programa, širio se i krug sudionika šport. natjecanja. Prema popisu pobjednika na prvih petnaest OI (776. do 720. pr. Kr.) pobjeđivali su samo natjecatelji potekli iz gradova na Peloponezu te je, uz stanovnike Elide, najviše bilo Mesenjana. Poč. VII. st. pr. Kr. pojavili su se pobjednici iz Atene i Tebe, a 688. pr. Kr. u šakanju je pobijedio natjecatelj iz maloaz. grada Smirne. OI postajale su događajem na kojem su se okupljali sudionici iz cijeloga grč. svijeta, a o njihovu značenju svjedoče i opsežne pripreme što su im prethodile. Dugo prije početka OI glasnici bi po cijelome grč. svijetu objavljivali točno održavanje svečanosti, jer se nadnevak mijenjao. Zbog stalnih lokalnih ratova i čestih sporova među pojedinim gradovima-državama bilo je nužno osigurati siguran put svim sudionicima, mirna natjecanja i povratak kući. Zato su glasnici pozivajući na igre, istodobno oglašavali božji mir – ekeheriju, kojega se narušavanje najoštrije kažnjavalo. Igrama su mogli pristupiti slobodni građani grč. podrijetla, dok su barbari i robovi mogli biti samo gledatelji. Grč. udane žene nisu smjele sudjelovati ni kao publika. Iz OI bili su isključeni i oni koji su prolili krv i čija krivnja nije bila ispravljena, oni koji su počinili krađu u hramu te natjecatelji koji u Olimpiju nisu stigli do točno određenoga roka. Sva šport. natjecanja održavala su se pod strogim nadzorom isprva dvojice, potom devetorice helanodika, koji su razdjeljivali natjecatelje u kategorije muškaraca i mladića do 18. godine, raspoređivali ih do izlučnih borbi te proglašavali pobjednike pojedinih natjecanja, kiteći ih vijencem od divlje masline. Osim što je predstavljao veliko odličje, za vijenac su Grci vjerovali da posjeduje i začudnu snagu te da pobjednicima, koji su uživali veliku slavu, osigurava zaštitu olimpijskoga Zeusa.

Antičke igre održavale su se u grč. svetištu Olimpiji na Peloponezu u starogrč. državi Elidi. Smatra se da su se odigravale od 776. pr. Kr., kada su dobile svegrč. značaj i od kada se bilježio pobjednik, iako je vrlo vjerojatno da su se i prije njih u Olimpiji svake godine organizirala jednodnevna šport. natjecanja. O karakteru prvotnih olimpijskih svečanosti postoji nekoliko hipoteza, a najvjerojatnija je ona koja naglašava značenje vjere i kulta u najstarijim vremenima te povezuje igre s kultom mrtvih. S vremenom su šport. natjecanja zastrla sakralne obrede te postala ne samo samostalnim, već i gl. dijelom svečanosti u Olimpiji. Igre su se održavale svake četvrte godine, a razdoblje između dviju OI nazivalo se → olimpijadom.

Ant. igre imale su također iznimno ekonomsko i polit. značenje. Za njihova su se održavanja u Olimpiji skupljali trgovci iz dalekih krajeva, održavali veliki sajmovi, polit. savjetovanja, potpisivali važni drž. dogovori i druge povelje javnoga karaktera, a izaslanstva iz pojedinih grč. gradova-država donosila su bogate darove. Olimpija je napredovala i dobivala sve veći sjaj. Isprva je u njoj izgrađeno nekoliko hramova, a povećavanjem popularnosti svetišta i jačanjem ekon. snage grč. društva, gradile su se i druge građevine. Unutar olimpijskoga svetišta Altisa, ograđenoga zidom dužine 200 ´ 75 m, nalazili su se: Herajon, hram božice Here, najstariji objekt u Olimpiji, izgrađen u IX. st. pr. Kr.; Metroon, hram božice Reje, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; Zeusov hram, 60 m dug, 25 m širok, 20 m visok, središnje kultno mjesto, izgrađen u V. st. pr. Kr.;

Šarena dvorana ili Dvorana jeke, duga 100 m, u kojoj su se za lošega vremena održavala natjecanja u borilačkim športovima; Filipejon, omanja okrugla građevina, izgrađena u IV. st. pr. Kr. Dvanaest riznica, koje su izgradile grč. kolonije, služilo je za odlaganje i izlaganje skupocjenih darova donesenih u Olimpiju. Pritanej je bio neka vrsta upravne kuće u kojoj se čuvala vječna vatra i u kojoj su se petoga dana Igara u posebnoj prostoriji na gozbi okupljali olimpijski pobjednici. Izvan Altisa bili su: buleuterij, olimpijska vijećnica, u dvorištu koje se nalazio kip Zeusa Horkiosa, ispred kojega su olimpijci polagali svečanu prisegu; leonidajon, olimpijski gostinjac, u kojem su odsjedali velikodostojnici, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; gimnazij s palestrom, najveća građevina u Olimpiji u kojoj su boravili i pripremali se potencijalni olimpijci, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; stadion, pravokutnoga oblika duljine 192 m, sa 20 staza za trčanje, bio je sa svetištem povezan podzemnim tunelom. Na stadionu su se održavala sva natjecanja osim konjskih utrka, a moglo ih je promatrati oko 50 000 gledatelja. Hipodrom,

ostatci kojega nisu pronađeni, bio je dug oko 700 m i širok 320 m.

Najveći procvat OI doživjele su u V. st. pr. Kr. za tzv. klas. razdoblja grč. razvoja, nakon kojega su u IV. st. pr. Kr. počele promjene. I dalje su olimpijske svečanosti bile raskošne, ali se mijenjao odnos Grka prema športu. U grč. šport prodirao je profesionalizam. Gledatelji su više od šport. postignuća željeli gledati napete prizore, pa su u središte zanimanja došle discipline koje su ih osiguravale – hrvanje, šakanje i pankration. U helenizmu su OI dobile nova obilježja i značenje. Svi su natjecatelji bili profesionalni atleti, organizirani u profesionalne klubove. Njihovim slanjem na OI, vladari sve većega broja zemalja trudili su se proširiti svoju slavu. Od prve pol. II. st. pr. Kr. na igrama su sudjelovali i Rimljani. Rim. carevi, počevši od Augusta, posvetili su OI veliku pozornost i potporu. Neki od njih slali su i svoje zaprege za popularno natjecanje kola. O popularnosti OI svjedoči i činjenica da se za prestanak njihova održavanja morala izdati carska zabrana. Nakon što su se 393. održale CCXCII. OI, rim. car Teodozije I. Veliki zabranio je njihovo daljnje održavanje, držeći ih poganskom tradicijom. Moguće je da su se usprkos zabrani igre još neko vrijeme održavale kao vrsta lokalnih igara, no Teodozije II. dao je 426. uništiti sve poganske hramove u Olimpiji.

Ideju o obnovi OI dao je franc. barun P. de Coubertin, na čiju je inicijativu 1894. u Parizu održan Međunar. športski kongres na kojem je odlučeno o obnovi te o mjestu i vremenu održavanja prvih OI modernoga doba. Tako su prve ljetne OI održane 1896. u Ateni (natjecanja u atletici, gimnastici, mačevanju, streljaštvu, plivanju, biciklizmu, tenisu, dizanju utega i hrvanju), a prve zimske 1924. u Chamonixu (natjecanja u biatlonu, brzom klizanju, hokeju na ledu, sanjkanju, skijanju, umjetničkom klizanju i vožnji bobom). Od Los Angelesa (1932) igre traju 15 dana.

Do 1992. ljetne i zimske OI održavale su se u istoj godini; sljedeće zimske OI (XVII) priređene su 1994. u Lillehammeru, a ljetne (XXVI) 1996. u Atlanti i od tada se ljetne i zimske OI više ne održavaju iste godine, nego naizmjence svake druge godine.

Olimpijske su igre natjecanja športaša u pojedinačnim i ekipnim športovima, a ne natjecanja država. Simbolizira ih pet povezanih raznobojnih krugova na bijeloj podlozi (od Antwerpena 1920), što predstavlja jedinstvo pet

kontinenata. Za geslo igara odabrane su Coubertinove riječi citius, altius, fortius (lat.: brže, više, snažnije). Olimpijskim pokretom rukovodi → Međunarodni olimpijski odbor (MOO).

Izbor grada-domaćina isključivo je pravo MOO-a. Za organizaciju OI može se javiti grad, kandidaturu kojega je odobrio nac. olimpijski odbor i koji je dao pismeno jamstvo da će poštovati uvjete propisane za gradove-kandidate. Izbor se mora obaviti sedam godina prije održavanja OI.

U igrama može sudjelovati športaš kojega prijavi njegov nac. odbor i koji ispuni norme koje se u nekim športovima propisuju. Za pojedinačne športove pojedini odbor ne može prijaviti više od tri natjecatelja. Broj ekipa i za muškarce i za žene nije veći od 12 ni manji od 8. Za ekipne športove međunar. savezi organiziraju kvalifikacijska natjecanja. Za natjecatelje ne postoji dobna granica, osim one koju je radi zdravstv. razloga utvrdio Međunarodni savez pojedine šport. grane svojim pravilima natjecanja. Za trajanje igara natjecatelji i njihovo vodstvo smještaju se radi sigurnosti u Olimpijsko selo (prvi put sagrađeno za OI u Los Angelesu 1932), u kojem se, osim odvojenih objekata za natjecatelje i natjecateljice, nalaze i komunalni objekti (restoran, pošta, trgovine i dr.).

Na programu ljetnih OI mora biti barem 15 športova. Takav minimum ne postoji za zimske OI. Nekoć se izbor olimpijskoga programa prepuštao gradu-domaćinu, a danas to radi MOO, pazeći da je riječ o športu, odn. disciplini, koji su zemljopisno i kvalitativno rasprostranjeni. U program ljetnih OI može biti uključen šport kojim se bave muškarci u barem 75 zemalja na četirima kontinentima i žene u barem 40 zemalja na trima kontinentima. U program zimskih OI može biti uključen šport koji se njeguje u barem 25 zemalja na trima kontinentima. Šport se u program igara prihvaća najmanje sedam godina prije premijernoga održavanja. U program ljetnih OI može biti uključena samo ona šport. disciplina kojom se bave muškarci u najmanje 50 zemalja te žene u najmanje 35 zemalja na trima kontinentima. Disciplina se prihvaća četiri godine prije prvoga održavanja na igrama. Tako su u program OI vaterpolo, jahanje i veslanje uključeni 1900., boks 1904., nogomet 1908 (za žene 1996), moderni petoboj 1912., rukomet 1972 (za žene 1976), odbojka i džudo 1964., tenis 1988 (nakon isključenja 1924), odbojka na pijesku i brdski biciklizam 1996., triatlon i taekwondo 2000., a žensko hrvanje 2004. Do 1992. povremeno su se poizboru grada-domaćina uvodili demonstracijski športovi (obično jedan).

Otvaranje OI održava se dan prije početka natjecanja, a započinje svečanom povorkom natjecatelja i djelatnika pojedinih zemalja, koje su u povorci svrstane abecednim redom prema jeziku zemlje-domaćina. Iznimke su grč. natjecatelji, koji stupaju na čelu povorke (od Amsterdama 1928), i natjecatelji zemlje-domaćina na kraju. Igre otvara poglavar zemlje-domaćina. Dok se svira olimpijska himna (službeno izvedena u Rimu 1960), na stadion se unosi vodoravno raširena olimpijska zastava i podiže na stup (od Antwerpena 1920). Trkači štafetno (od Berlina 1936) unose olimpijsku baklju, a posljednji trkač pali olimpijski plamen (od Amsterdama 1928), koji plamti do kraja igara. U ime svih natjecatelja, jedan od natjecatelja zemlje-domaćina polaže olimpijsku prisegu (od Antwerpena 1920). Nakon završetka svih natjecanja na istom se stadionu održava i svečanost zatvaranja, a stadionu se dodjeljuje pridjevak olimpijski. Igre zatvara predsj. MOO-a. Proglašavanje pobjednika čast je koja pripada predsjedniku ili članu MOO kojega predsj. izabere. Troje prvoplasiranih, pojedinačno i ekipno, primaju zlatnu, srebrnu ili brončanu medalju (od Londona 1908; pobjedničko postolje od Los Angelesa 1932), a zatim se uz izvođenje skraćene himne zemlje prvoplasiranoga, na stup podižu zastave zemalja trojice prvoplasiranih pojedinaca ili triju ekipa. U slučaju naknadne diskvalifikacije, nagrađeni natjecatelj mora vratiti medalju.

Suprotno ideji olimpizma, sudbina OI modernoga doba često je ovisila o različitim društvenim i polit. događajima. Zbog dvaju svj. ratova nisu održane OI 1916 (Berlin), 1940 (Helsinki) i 1944 (London), a one u Berlinu 1936. iskoristio je A. Hitler za promociju svoje ideologije i njem. vojne moći. OI u Melbourneu 1956., na čijoj su završnoj svečanosti sudionici po prvi put izlazili zajedno kao simbol svj. jedinstva, održane su u sjeni zategnutih polit. odnosa. Osim Melbournea, grad-domaćin tih igara bio je i Stockholm, u kojem su se zbog austral. zakona o karanteni za životinje održala natjecanja u jahačkim disciplinama. Poslije je uslijedilo nekoliko bojkota OI: u Montrealu 1976. nisu nastupile 22 afričke zemlje jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu za diskvalifikacijom Novoga Zelanda, kojega je ragbijaškavrsta igrala u tada rasističkoj Južnoafričkoj Republici; 65 zemalja na čelu sa SAD-om bojkotiralo je OI u Moskvi 1980. zbog sovj. vojne intervencije u Afganistanu, a Sovjetski je Savez uz istočnoeur. zemlje, Kubu, Etiopiju i Sjevernu Koreju bojkotirao Igre u Los Angelesu 1984.

OI u Seoulu 1988. bojkotirale su Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva. Najtragičniji događaj zbio se za OI u Münchenu 1972., kada su palestinski teroristi u Olimpijskom selu ubili dvojicu i oteli devetoricu izr. športaša, koji su zatim, zajedno s petoricom terorista i njem. policajcem, smrtno nastradali u akciji spašavanja. Ipak, uz brojna šport. postignuća, OI bit će zapamćene i po zajedničkom nastupu Istočne i Zapadne Njemačke u Melbourneu 1956., po prvom sudjelovanju Južnoafričke Republike nakon 32 godine u Barceloni 1992. ili zajedničkom mimohodu Sjeverne i Južne Koreje u Sydneyu 2000.

OLIMPIJSKE IGRE

Broj	Godina	Datum	Grad	Države sudionice	Discipline	Sudionici
I.	1896.	6. IV – 15. IV.	Atena	13	43	245
II.	1900.	14. V – 28. X.	Pariz	19	75	1118
III.	1904.	1. VII – 23. XI.	Saint-Louis	12	84	627
IV.	1908.	27. IV – 31. X.	London	22	109	2023
V.	1912.	5. V – 22. VII.	Stockholm	28	102	2490
VI.	1916.	nisu održane
VII.	1920.	20. IV – 12.. IX.	Antwerpen	29	154	2668
VIII.	1924.	4. V – 27. VII.	Pariz	44	126	3070
IX.	1928.	17. V – 12. VIII.	Amsterdam	46	109	3014
X.	1932.	30. VII – 14. VIII.	Los Angeles	37	116	1328
XI.	1936.	1. VIII – 16. VIII.	Berlin	49	129	3956
XII.	1940.	nisu održane
XIII.	1944.	nisu održane
XIV.	1948.	29. VII – 14. VIII.	London	59	136	4064
XV.	1952.	19. VII – 3. VIII.	Helsinki	69	149	4879
XVI.	1956.	22. XI – 8. XII., 10. VI – 17. VI.	Melbourne i Stockholm	72 29	151	3113 145
XVII.	1960.	25. VIII – 11. IX.	Rim	83	150	5348
XVIII.	1964.	10. X – 24. X.	Tokyo	93	163	5081
XIX.	1968.	12. X – 27. X.	Ciudad de México	112	172	5423
XX.	1972.	26. VIII – 11. IX.	München	121	195	7173
XXI.	1976.	17. VII – 1. VIII.	Montréal	92	198	6024
XXII.	1980.	19. VII – 3. VIII.	Moskva	80	203	5217
XXIII.	1984.	28. VII – 12. VIII.	Los Angeles	140	221	6797
XXIV.	1988.	17. IX – 2. X.	Seoul	159	237	8465
XXV.	1992.	26. VII – 9. VI.	Barcelona	169	257	9368
XXVI.	1996.	20. VII – 4. VIII.	Atlanta	197	271	10 310
XXVII.	2000.	16. IX – 1. X.	Sydney	200	300	10 649
XXVIII.	2004.	8. VIII – 24. VIII.	Atena	202	301	11 099

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE

Broj	Godina	Datum	Grad	Države	Discipline	Sudionici
I.	1924.	25. I – 5. II.	Chamonix	16	14	258
II.	1928.	11. II – 19. II.	Sankt-Moritz	25	14	464
III.	1932.	4. II – 13. II.	Lake Placid	17	14	252
IV.	1936.	6. II – 16. II.	Garmisch-Partenkirchen	28	17	668
V.	1948.	30. I – 8. II.	Sankt-Moritz	28	22	669
VI.	1952.	14. II – 15. II.	Oslo	30	22	694
VII.	1956.	26. I – 5. II.	Cortina d’Ampezzo	32	24	820
VIII.	1960.	18. II – 28. II.	Squaw Valley	30	27	665
IX.	1964.	29. I – 9. II.	Innsbruck	36	34	1091
X.	1968.	6. II – 18. II.	Grenoble	37	35	1158
XI.	1972.	3. II – 13. II.	Sapporo	35	35	1006
XII.	1976.	4. II – 15. II.	Innsbruck	37	37	1123
XIII.	1980.	13. II – 24. II.	Lake Placid	37	38	1072
XIV.	1984.	8. II – 19. II.	Sarajevo	49	39	1274
XV.	1988.	13. II – 28. II.	Calgary	57	46	1425
XVI.	1992.	8. II – 23. II.	Albertville	64	57	1801
XVII.	1994.	12. II – 27. II.	Lillehammer	67	61	1738
XVIII.	1998.	7. II – 22. II.	Nagano	72	68	2176
XIX.	2002.	8. II – 24. II.	Salt Lake City	77	78	2399

Početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz F. Bučara, koji se, oduševljen idejom o obnovi OI i poč. 1900-ih zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. Do olimpijske samostalnosti došlo je tek stvaranjem suverene Hrvatske (→ hrvatski olimpijski odbor), pa su prije toga hrv. olimpijci nastupali pod austr., tal. i jugosl. zastavom. U tom su razdoblju među najuspješnijima hrv. olimpijcima bili Matija Ljubek, s osvojenima dvjema zlatnim medaljama (Montréal 1976., Los Angeles 1984), jednom srebrnom (Los Angeles 1984) i jednom brončanom (Montréal 1976) te vaterpolska vrsta s trima zlatnim medaljama (Ciudad de México 1968., Los Angeles 1984., Seoul 1988) i četirima srebrnim (Helsinki 1952., Melbourne 1956., Tokyo 1964., Moskva 1980) .

Medalje hrvatskih športaša na OI do 1992.

	Zlato	Srebro	Bronca
1900.			mačevanje: Milan Neralić
1924.			veslanje, osmerac: Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frano Katalinić, Pimun Katalinić, Viktor Ljubić, Bruno Sorić
1948.		atletika, bacanje kladiva: Ivan Gubijan nogomet: Stjepan Bobek, Božo Broketa, Miroslav Brozović, Zvonko Cimermančić, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Franjo Šoštarić, Bernard Vukas, Franjo Wölf
1952.	veslanje, četverac bez kormilara: Duje Bonačić, Petar Šegvić, Mate Trojanović, Velimir Valenta	nogomet: Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Vladimir Čonč, Vladimir Firm, Ivica Horvat, Slavko Luštica, Bernard Vukas, Branko Zebec vaterpolo: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brajnović, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Zdravko Kovačić, Ivica Kurtini, Lovro Radonić, Ivo Štakula
1956.		atletika, maraton: Franjo Mihalić nogomet: Mladen Koščak, Luka Lipošinović, Zlatko Papec, Ivan Šantek, Joško Vidošević vaterpolo: Juraj Amšel, Ivica Cipci, Tomislav Franjković, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić, Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej
1960.	nogomet: Andrija Anković, Zvonko Bego, Tomislav Knez, Željko Matuš, Željko Perušić, Ante Žanetić
1964.		vaterpolo: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Ante Nardeli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc, Ivo Trumbić
1968.	plivanje, 100 m prsno: Đurđa Bjedov vaterpolo: Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić, Ivo Trumbić	plivanje, 200 m prsno: Đurđa Bjedov košarka: Krešimir Ćosić, Nikola Plećaš, Petar Skansi, Damir Šolman
1972.	boks, kategorija do 81 kg: Mate Parlov rukomet: Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Albin Vidović, Zdenko Zorko	hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 90 kg: Josip Čorak	hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 88 kg: Milan Nenadić
1976.	kajak i kanu, kanu jednoklek (C-1) na 1000 m: Matija Ljubek	hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 57 kg: Ivica Frgić košarka: Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Vinko Jelovac, Željko Jerkov, Andro Knego, Damir Šolman	kajak i kanu, kanu jednoklek (C-1) na 500 m: Matija Ljubek
1980.	košarka (M): Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Andro Knego, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Branko Skroče	rukomet (Ž): Katica Ileš, Mirjana Ognjenović, Ana Titlić, Biserka Višnjić vaterpolo: Milivoj Bebić, Boško Lozica, Damir Polić, Zoran Roje, Luka Vezilić	veslanje, dvojac s kormilarom: Zlatko Celent, Duško Mrduljaš, Josip Reić (kormilar) košarka (Ž): Mira Bjedov, Sanja Ožegović
1984.	kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 500 m: Matija Ljubek boks, kategorija do 81 kg: Anton Josipović hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 68 kg: Vlado Lisjak rukomet (M): Mirko Bašić, Pavao Jurina, Zdravko Zovko rukomet (Ž): Mirjana Ognjenović, Jasna Ptujec, Biserka Višnjić vaterpolo: Milivoj Bebić, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Zoran Roje, Goran Sukno, Božo Vuletić	kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 1000 m: Matija Ljubek	nogomet: Borislav Cvetković, Stjepan Deverić, Nenad Gračan, Tomislav Ivković, Branko Miljuš, Ivan Pudar košarka (M): Dražen Dalipagić, Andro Knego, Mihovil Nakić, Aleksandar Petrović, Dražen Petrović, Ivan Sunara
1988.	vaterpolo: Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc streljaštvo, zračni pištolj: Jasna Šekarić	stolni tenis: Zoran Primorac košarka (M): Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković košarka (Ž): Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić	boks, kategorija do 81 kg: Damir Škaro rukomet (M): Mirko Bašić, Boris Jarak, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić stolni tenis: Jasna Fazlić streljaštvo, sportski pištolj: Jasna Šekarić

Hrvatski športaši prvi su put pod hrv. zastavom nastupili 1992. na zimskim OI u Albertvilleu, odn. na ljetnim OI u Barceloni. Najviše uspjeha imala je skijašica J. Kostelić, koja je 2002. u Salt Lake Cityju osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju te muška rukometna vrsta, olimpijski pobjednik 1996. u Atlanti i 2004. u Ateni.

Medalje hrvatskih športaša na ljetnim OI

Godina	Zlato	Srebro	Bronca
1992.	–	košarka: Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković	tenis, pojedinačno: Goran Ivanišević tenis, parovi: Goran Ivanišević i Goran Prpić
1996.	rukomet: Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović, Nenad Kljajić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Vladimir Šujster	vaterpolo: Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Hrvoje Herceg, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar, Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak
2000.	dizanje utega do 62 kg: Nikolaj Pešalov		veslanje, osmerac: Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Tihomir Franković, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Tomislav Smoljanović, Branimir Vujetić, Silvijo Petriško (kormilar)
2004.	rukomet: Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Dragan Vuković, Vedran Zrnić	veslanje, dvojac bez kormilara: Nikša i Siniša Skelin plivanje, 50 m slobodno: Duje Draganja	dizanje utega: Nikolaj Pešalov tenis, parovi: Mario Ančić i Ivan Ljubičić