Principi izrade hrvatsko-ukrajinskoga rječnika srednjega tipa

preuzmi članak

Božena Antonjak,
Viktor Mojsejenko

SAŽETAK: Potreba da se sastavi hrvatsko-ukrajinski rječnik srednjeg tipa sazrela je već odavno. Nepostojanje sličnih rječnika objašnjavalo se do sada uglavnom kao posljedica drugoga društveno-političkog sustava, u okviru kojega su, kako Hrvatska tako i Ukrajina, postojale u sastavu drugih državnih ustroja i imale samo relativnu samostalnost: u nekadašnjoj Jugoslaviji sastavljali su se rječnici srpskohrvatskoga jezika, u Ukrajini su prevladavali ruski rječnici. Posljedica je toga i nepostojanje vlastite leksikografske naklade u Ukrajini. Prije nekoliko godina naš je kolektiv počeo sastavljati Hrvatsko-ukrajinski rječnik srednjega tipa, usmjeren na opseg od približno 40-45 tisuća riječi. Abecedarij rječnika zasniva se uglavnom na drugom, dopunjenom izdanju Rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića (Zagreb, Novi Liber, 1994.). Rječnik obuhvaća najupotrebljavaniji leksik i predstavlja normativnu sliku hrvatskoga jezika. On pokazuje stanje suvremenoga jezika, a također i leksik koji se odnosi na tradicije, običaje, način života, mentalitet i civilizaciju hrvatskoga naroda. Za razliku od srpskohrvatskih rječnika, on će u znatnoj mjeri biti oslobođen od srbizama, u nj ne ulaze srpske riječi nepoznate u hrvatskom jeziku. Rječnik sadržava riječi i razne složenice, a također i frazeološke jedinice koje omogućuju govorniku ukrajinskoga jezika da se upozna s hrvatskom frazeologijom, a Hrvatu upoznatom s ukrajinskim jezikom Rječnik omogućuje da se upozna također s ukrajinskom frazeologijom. U Hrvatsko-ukrajinskom rječniku bit će u najvećoj meri predstavljen leksik koji odražava dosege raznih grana znanosti (uključujući medicinsko, računalno i dr. nazivlje), i koji omogućava čitanje znanstveno-popularnih i raznih znanstvenih tekstova. Ciljem Rječnika bilo je predstavljanje po mogućnosti što većega broja riječi kojima je značenje ukrajinskomu čitaču teško otkriti po etimologiji. S druge strane, u skladu s ograničenim opsegom, u njemu, u pravilu, nisu uvrštene riječi kojima je značenje jasno iz njihove tvorbe, a nisu dobile novih značenja unesenih sufiksima. U Rječnik ne ulaze: 1. umanjenice i riječi od milja sa završetcima -ić, -čić, -ak, -ica, -čica, -ca, -ašce, -ence i dr. osim u slučajevima kada su one homonimi s drugim riječima ili su znatno izmijenile svoj zvukovni sastav; 2. znatan broj imenica uvećanoga ili pejorativnog značenja sa završetcima -etina, -ina, -urina, -onja i dr., osim u slučajevima kada su homonimi s drugim riječima; 3. znatan broj apstraktnih imenica na -ost, izuzev samo najraširenije (mladost, fotogeničnost i si.); 4. znatan dio glagolskih imenica srednjega roda na -nje, -enje što označavaju radnju ili glagolsko stanje (pisanje, govorenje ili si.); 5. imenice ženskoga roda na -ica, -kinja, -ka i dr., osim najraširenijih; 6. prilozi tvoreni od odgovarajućih pridjeva, osim najraširenijih. U Rječniku je primijenjena hrvatska grafija. Ijekavska je norma uzeta za osnovu. Rječnik je namijenjen ukrajinskomu korisniku, što ne znači da neće biti koristan i za Hrvate koji bi željeli učiti ukrajinski jezik.

О problemima transliteracije i transkripcije u Hrvatskoj enciklopediji

preuzmi članak

Dalibor Brozović
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

SAŽETAK: Pisanje stranih vlastitih imena, osobnih i zemljopisnih, težak je problem svake enciklopedije u svijetu. Postoji nekoliko načina i razina za slovno prikazivanje: 1. Originalno pisanje za jezike što se pišu latinicom (što se u hrvatskome tekstu zadržava, npr. Shakespeare), 2. originalna verzija za nelatinična pisma (ćirilsko, grčko, židovsko, arapsko, razna indijska, japansko i dr.), npr. Достоевский, 3. znanstvena transliteracija s nelatiničnih pisma, npr. Dostoevskij, 4. u nekim zemljama do danas službeni (nelingvistički) latinični oblici podrijetlom iz jezika bivših kolonizatora (u prvom redu po engleskom, francuskom, portugalskome), 5. domaća službena (nelingvistička) latinična grafija, npr. japanska, kineski pinyin, 6 . domaći izgovorni oblik za strane latinične jezike, npr. Šekspir, što je u hrvatskome samo ortoepski, ne i ortografski problem, jer se tako samo izgovara, ne i piše, 7. domaći izgovorni oblik za nelatinične jezike, kako se u hrvatskome i izgovara i piše, npr. Dostojevski, 8 . znanstvena fonetska transkripcija originalnoga izgovora, domaća ili međunarodna, u LZ npr. Seikspiə (amer. Šeikspier), Dostajefskəj. Rješenja prihvaćena u Hrvatskoj enciklopediji uspio su kompromis između međunarodne i hrvatske praktične leksikografske tradicije i fonetičke znanosti.

Višejezični i njemačko-hrvatski i hrvatsko-njemački rječnici s područja elektrotehnike

preuzmi članak

Vladimir Muljević

SAŽETAK: Ako se uzme da je atmosferski elektricitet, dakle munja, početak znanosti о elektricitetu, onda i nekoliko pripadnih riječi iz ≫Dictionariuma≪ Fausta Vrančića predstavljaju riječi iz našeg višejezičnog blaga. Neke od ovih riječi javljaju se i u rječniku Jakova Mikalje iz 1649. godine i rječniku Ivana Belostenca iz 1740. godine. Razvitkom elektrotehnike ušle su tada postojeće stručne riječi i u rječnik Rudolfa A. Fröhlicha, 1839. godine. Veliki napredak u tvorbi stručnih riječi iz područja elektrotehnike značio je višejezični rječnik znanstvenog nazivlja Bogoslava Šuleka iz 1874/75. godine. Klub inženjera i arhitekata u Zagrebu objavio je 1881. godine Rječnik njemačko-hrvatskog tehnološkog nazivlja. Prvi elektrotehnički njemačko-hrvatski i hrvatsko-njemački rječnik priredio je inženjer Vlatko Dabac 1952. godine. On je 1969. godine objavio i Tehnički rječnik njemačko-hrvatskosrpski, odnosno obrnuti 1970. godine. Višejezični rječnici objavljivani su od 1983. do 1986. godine u Zagrebu. Vrlo opsežni Njemačko-hrvatski elektrotehnički rječnik objavio je Vladimir Muljević 1996. godine u Zagrebu.

Znanost i politika u Enciklopediji jugoslavije

preuzmi članak

Jakov Sirotković
HAZU, Zagreb

SAŽETAK: Enciklopedija Jugoslavije najznačajniji je i najobuhvatniji projekt JLZ-a (danas LZMK), zbog kojega je JLZ i osnovan. Iako je politički faktor imao bitan utjecaj na pokretanje drugog izdanja EJ i na prekid njezina izlaženja 1991., EJ je bio znanstveno zasnovan projekt, u čijoj su realizaciji poštovani temeljni stručni i znanstveni kriteriji, a redakcije imale visok stupanj samostalnosti. Taj projekt nije napušten zbog financijskih ili stručnih, nego zbog političkih razloga - sloma Jugoslavije i početka oružane agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Ipak se on nakon 1991. marginalizira, a s tim se zanemaruje i uloga Miroslava Krleže. U radu na EJ prikupljena je velika građa koja je bila značajna osnova novim izdanjima LZ-a, a ipak se u izdanjima LZMK zadnjih deset godina (osim u Krležijani) nigdje ne spominje, a čak se i EJ prešućuje. To je učinjeno i u predgovoru prvog sveska Hrvatske enciklopedije iz 1999. godine, iako se velik dio priloga u prvoj knjizi zasniva na EJ i drugim izdanjima JLZ-a. Tek predstoji kritička analiza sadržaja EJ, osobito rasprava о odnosu znanstvene zasnovanosti i političkog oportunizma, koja je relevantna i za rad na HE.

Ustavne odredbe о autorskom pravu

preuzmi članak

Jadranko Crnić

SAŽETAK: Autorsko pravo u biti je složen, vrlo osjetljiv i još uvijek nedovršeni mozaik. On uvijek i iznova omogućava, u težnji к stvaranju njegove konačne pravne slike, premetanje, slaganje i popunjavanje kockica iz kojih je, ili bi trebao biti, sastavljen. U radu namjeravam pisati o: autorskom pravu u objektivnom i subjektivnom smislu, s tim da se u traženju njegova ustavnog uporišta u pravilu navodi stavak 4. članka 68. Ustava Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustav), prema kojemu: ≫Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.≪ Nedvojbeno, ta ustavna odredba, ali i cijela odredba članka 68. Ustava, što se nedovoljno uočava, temelj je iz kojega izvire ustavni izričaj i jamstvo о zaštiti autorskog prava. Time, međutim, nisu ni izdaleka iscrpljeni ustavni okviri sadržaja i zaštite ustavnog prava. Oni su mnogo bogatiji. Pokušavajući prodrijeti u bit autorskog prava (uvjete njegove zaštite) srest ćemo se s brojnim ustavnim odredbama, koje čine okvire, a ponegdje i više od toga, navedenoga mozaika. Tako su, bez namjere potpunog nabrajanja, neizostavne i ustavne odredbe: о najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, posebno slobodi u najširem smislu, jednakosti, nepovredivosti vlasništva i posebno vladavini prava; о zabrani ograničavanja sloboda i prava osim izuzetka iz članka 16. ili 17. Ustava; odredba о jamstvu štovanja i pravnoj zaštiti dostojanstva, ugleda i časti; sloboda mišljenja i izražavanja misli iz članka 38. Ustava; pravo na slobodno udruživanje u smislu članka 43. Ustava; jamstvo prava vlasništva iz članka 48. Ustava; te, sveukupne odredbe о poduzetničkoj i tržišnoj slobodi (u tom smislu i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 16. veljače 2000. godine, broj: U-I-865/1995); Zabrana ograničenja ili oduzimanja vlasništva uz izuzetke iz članka 50. Ustava; pravo na pravičnog suca (članak 29. Ustava), te zaštitu pred nadležnim tijelima uključivo Ustavni sud. Posebno i mogućnost podnošenja ustavne tužbe prije iscrpljenog i dugog puta kada je isti dopušten. Sve ove odredbe bit će potkrijepljene međunarodnim konvencijama, pritom ne samo Bernskom konvencijom i nizom njoj sljedećih konvencija, nego i, što se nedovoljno uočava, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4. studenoga 1950). Sve ove odredbe na svoj su način dio sadržaja ili zaštite autorskog prava, posebno onog u enciklopedijskom i leksikografskom radu, pri čemu određenu pažnju zaključuju i problemi koji nastaju u svezi s autorskim djelom stvorenim u radnom odnosu ili po narudžbi.