Enciklopedistika i jezik: transfonemizacija stranog antroponimikona

Igor Gostl

preuzmi članak

Antroponimijska problematika izdanja Enciklopedije Jugoslavije na albanskom, makedonskom i srpskohrvatskom jeziku (ćirilicom)

SAŽETAK: Antroponimi su riječi koje svakodnevno ulaze u naš jezik. Dolaze iz različitih jezika, fonoloških sustava, pisama i grafijskih sistema. U našim jezicima vlada veliko šarenilo u vezi s primanjem i prilagođavanjem stranih imena. Zbog nesistematičnosti pa čak i anarhičnosti koja je u postupku adaptacije stranog antroponimikona naglašeno prisutna, autor kao soluciju predlaže uvođenje transfonemizacije kao jednog od onomastičnih postupaka. Pod transfonemizacijom autor razumijeva adaptaciju koja se realizira u prijenosu fonéma iz jezika-izvora u jezik-primalac. U transferu fonema zbiva se adaptacija stranog lika prema uzusima jezika-primaoca. Adaptacija se temelji na principu zamjene najbližim glasovnim ekvivalentom, a ostvaruje se u skladu s fonološkom strukturom jezika-primaoca. Transfonemizacijom se za foneme jezika-izvora traži najbliži grafemski ekvivalent u jeziku-primaocu.

Predmet autorovih analiza čini engleska, njemačka, francuska, talijanska i madžarska antroponimija. Zbog prostome limitiranosti prikazana je samo engleska antroponimija, dok se kao jezici-primaoci javljaju srpskohrvatski (ćiriličko pismo), albanski i makedonski. Svaki je etimološki lik antroponima predstavljen fonetskom i fonološkom transkripcijom, na osnovi kojih su izvedene fonetske, fonološke i grafemske tablice jezika-izvora i jezika-primalaca. Tablica jezika-primalaca je trostupčana. Ona sdržava grafemima prikazane najbliže glasovne ekvivalente srpskohrvatskog, makedonskog i albanskog jezika jeziku-izvoru. Na ovako elaboriranoj osnovi izrađene su tablice s transfonemizacijom. Ove tablice sadržavaju etimološki oblik antroponima jezika-izvora te njegovu transfonemizaciju na jezik-primaoca. Transfonemizacija je podijeljena na sistematsku i nesistematsku. Prva počiva na strogom poštivanju utvrđenih paralela jezika-primaoca i jezika-izvora. Ona donosi optimalne govorne forme. Druga predstavlja odstupanja koja su najčešće posljedica tradicionalnog izgovora antroponima ili pravopisne prakse jezika-primaoca.