Transkripcija stranih osobnih i zemljopisnih vlastitih imena u izdanjima Leksikografskoga zavoda

preuzmi članak

Dalibor Brozović, August Kovačec
Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«; Filozofski fakultet, Zagreb

SAŽETAK: Hrvatski se pravopis već punih sto godina temelji na fonološkome načelu, to jest, grafemima svoje grafije bilježi izgovor naših suvremenih fonema. To vrijedi i za tuđice -ako su prihvaćene u hrvatskome jeziku, vladaju se poput ostalih hrvatskih riječi. Strana pak vlastita imena, osobna i zemljopisna, ne mogu se smatrati hrvatskim riječima ni kada su u našem tekstu pa se morfološki ponašaju uglavnom kao domaće riječi, a i izgovaraju se, u normalnim uvjetima, fonemima našega inventara, samo što se, bar za poznatije jezike, zadržava izvorno mjesto naglaska. Zbog svojega posebnog statusa vlastita se imena ipak vladaju prema pravilima izvornoga pravopisa ako je izvorna grafija latinička. Za takvo rješenje govore i određeni kulturni i informatički praktični razlozi, no ono zahtijeva da se u djelima širega enciklopedijskog i leksikonskog karaktera donosi uz tuđe vlastito ime i neka transkripcija radi lakše uporabe. Takve transkripcije, u bezbroj konkretnih varijacija, mogu se svrstati u tri vrste: A. transkripcija grafemima za domaće foneme (dakle registracija domaćega, a ne izvornog izgovora), B. neka od postojećih znanstvenih fonetskih transkripcija, C. kompromisne ad hoc transkripcije s raznim tiskarskim alternacijama domaćih grafema. Leksikografski zavod  upotrebljavao je dvije razne, ali slične transkripcije tipa C, obje s nizom nedostataka koje je nemoguće ukloniti, jer je u načelu nemoguće izraditi dosljednu i dobru transkripciju toga tipa. Zato je sastavljena nova transkripcija tipa В za sva izdanja LZ.