Moderna arhitektura kao nezavršeni i trajni povijesni proces

preuzmi članak

Tomislav Premerl
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

SAŽETAK: Moderna, kao markantno i povijesno ključno stvaralačko razdoblje zapravo i nije povijesno završen proces, nasilno je prekinuto Drugim svjetskim ratom. Nakon rata događaju se značajne društvene, političke, socijalne i stvaralačke promjene, ali tragovi moderne snažno su i nadalje prisutni. Modernu slijedi tzv. Kasna moderna, koja je mnoge bitne premise i proklamacije izvitoperila, ili ih dijelom zaboravila, no ipak se u potpunosti i u biti nije mogla odmaknuti od čvrsto postavljenih temelja prve polovine stoljeća. Sve arhitektonske teorije i praksa druge polovine našeg stoljeća ne mogu je zaobići (postmoderna, dekonstruktivizam itd.). Ona više nije izravna živuća povijest, ona danas ostaje i postaje nova živa tradicija. Moderna, dakle, nije dokraja završen povijesni proces, ona zapravo na određen, možda ne lako prepoznatljiv način, u misli i praksi traje sve vrijeme ovog stoljeća do naših dana. Ne mislim pritom na izravni povrat modernoj, što bi bilo nesvojstveno pravoj arhitekturi, a ono što ćemo zvati memorijom moderne u naše vrijeme, zapravo je otvaranje novih mogućih kreativnih pomaka.
Vraćamo se modernoj i prepoznajemo je opet drugačije u živom razvoju teorijske misli, pa počinjemo osjećati i potrebu za memorijom moderne. Moderna nam se danas čini ključnom karikom arhitekture XX. stoljeća. Modernu vidimo kao rijetku koherentnu i definiranu misao u burnom previranju vremena na svim planovima djelovanja, posebno u arhitekturi koja je toliko vezana sa životom i općim zbivanjima. I na kraju XX. stoljeća modernu, na svoj način već postmodernog načina mišljenja, osjećamo kao živu prisutnost i kao moguću, čak neizostavnu kariku budućeg stvaralaštva.