Hrvatsko pomorsko nazivlje u enciklopedijskim, leksikografskim i drugim izdanjima

preuzmi članak

Tatjana Delibašić
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

SAŽETAK. Na istočnim obalama Jadrana Južni Slaveni su se početkom VII. stoljeća našli u novoj sredini, pred novim izazovima: južnim morem, snalaženjem u plovidbi i održanjem na moru. U simbiozi s zatečenim romansko-bizantskim stanovništvom, koje je već bilo vješto u iskorišćivanju mora kao najvažnijeg izvora hrane i plovnog puta za prijevoz tereta i vojske, razvijali su i prijeko potrebno nazivlje, vezano za more i pomorske djelatnosti, na koje su po prirodnoj osnovi tako snažno bili upućeni. Pri tom su se oslanjali i služili i supstratima jezika već izumrlih primorskih Ilira (Liburna, Delmata, Ardijejaca i dr.), pa i nekih mediteranskih, predindoeuropskih naroda pr. Kr. Nastanivši se poslije stalno duž istočne obale Jadrana i prenoseći svoje tradicionalne navike i sposobnost brodarenja, u prvoj polovici VII. stoljeća Hrvati su se našli na prostoru kao stvorenom za plovidbu i ribarenje, razvijajući se sve više u pomorski narod, njegujući i razvijajući pri tom i svoje bogato pomorsko nazivlje. U radu se analiziraju začeci pisanoga hrvatskog pomorskog nazivlja, počevši od ХII. stoljeća, kada se javljaju prvi pisani spomenici hrvatskog jezika, a pri tom i druga oskudna pisana vrela s nazivljem kojim su se služili naši predci u prvim stoljećima svog boravka na obalama Jadrana. Slijedi analiza prvog pokušaja u Hrvata da se jedan dio pomorskih naziva i izričaja (za brodove i vjetrove) izdvoji i sistematizira u posebnom popisu, što ga je sastavio leksikograf Pavao Ritter Vitezović na kraju ХVII. stoljeća u svom velikom latinsko-hrvatskom rječniku, u brodskoj nomenklaturi (Navium nomenclatura). Potom i rasprava о hrvatskom pomorskom nazivlju njegova prvoga graditelja Jakova Antuna Mikoča, autora rukopisa Rečnik Rukokretni po Antunu Jakovu Mikoču (Rijeka, 1852) i о knjizi profesora romanistike dr. Petra Skoka Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu (Split, 1933), koja po prvi put u nas sustavno i stručno proučava povijesni razvoj i podrijetlo hrvatskog pomorskog nazivlja. Autorica se također osvrće i na utvrđivanje, prikupljanje i dotjerivanje pomorskog nazivlja na osnovi narodnih izraza i jezične pravilnosti mnogih drugih znanstvenika i pregalaca kao što su, primjerice, Bare Poparić, Božo Babić, Peta Lorini, Juraj Carić, Rudolf Crnić, Nikola Gerechtshammer, Petar Mardešić, Leopold Sorta, Oliver Fio i drugi. U mnogim tiskanim izdanjima JAZU, danas HAZU, gdje je i započeo rad na pomorskoj terminologiji te Leksikografskog zavoda, koji je taj dragocjen posao nastavio, obrađivano je pomorsko nazivlje, a u objavljivanju te minuciozne građe svoj su obol dali brojni suradnici i stručnjaci različitih pomorskih institucija, zavoda, društava, fakulteta (Jadranskog instituta, Instituta za jezike HAZU, Hrvatskog registra brodova, Hidrografskog instituta Ratne mornarice, Tehničkog fakulteta, Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije i drugi).