О problemima transliteracije i transkripcije u Hrvatskoj enciklopediji

preuzmi članak

Dalibor Brozović
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

SAŽETAK: Pisanje stranih vlastitih imena, osobnih i zemljopisnih, težak je problem svake enciklopedije u svijetu. Postoji nekoliko načina i razina za slovno prikazivanje: 1. Originalno pisanje za jezike što se pišu latinicom (što se u hrvatskome tekstu zadržava, npr. Shakespeare), 2. originalna verzija za nelatinična pisma (ćirilsko, grčko, židovsko, arapsko, razna indijska, japansko i dr.), npr. Достоевский, 3. znanstvena transliteracija s nelatiničnih pisma, npr. Dostoevskij, 4. u nekim zemljama do danas službeni (nelingvistički) latinični oblici podrijetlom iz jezika bivših kolonizatora (u prvom redu po engleskom, francuskom, portugalskome), 5. domaća službena (nelingvistička) latinična grafija, npr. japanska, kineski pinyin, 6 . domaći izgovorni oblik za strane latinične jezike, npr. Šekspir, što je u hrvatskome samo ortoepski, ne i ortografski problem, jer se tako samo izgovara, ne i piše, 7. domaći izgovorni oblik za nelatinične jezike, kako se u hrvatskome i izgovara i piše, npr. Dostojevski, 8 . znanstvena fonetska transkripcija originalnoga izgovora, domaća ili međunarodna, u LZ npr. Seikspiə (amer. Šeikspier), Dostajefskəj. Rješenja prihvaćena u Hrvatskoj enciklopediji uspio su kompromis između međunarodne i hrvatske praktične leksikografske tradicije i fonetičke znanosti.