Problem periodizacije i regionalizacije u interpretaciji hrvatskih zemalja u enciklopedijama

Radovan Ivančević

preuzmi članak

SAŽETAK: Na temelju iskustva u radu redakcije Unescove Povijesti kulturnog i znanstvenog razvitka čovječanstva autor razmatra važnost problema regionalizacije Evrope za jugoslavenske zemlje i posebno za Hrvatsku u enciklopedijskim izdanjima. Podsjećajući na to da je specifičnost Hrvatske to što je u povijesti bila na razmeđu civilizacija i sjecištu čak četiriju kulturnih krugova: istok (Bizant) – zapad (preko Italije) i sjever (posredstvom Austrije, srednja Evropa) – jug (Mediteran), autor ističe daje specifičnost hrvatske kulturne baštine pripadnost umjetnosti »granične sredine« (Lj. Karaman), a upravo je stoga često neadekvatno tretirana u prikazima i sintezama enciklopedijskih edicija.

Posebnu opasnost predstavlja uklapanje Hrvatske u tzv. balkanske zemlje (pojam koji ima povijesno opravdanje samo u doba turske okupacije). Autor se zalaže za neutralne geografske pojmove regionalizacije: jugoistočna Evropa i srednjoevropski krug. U povijesnim pregledima, čak i renomiranih evropskih i svjetskih autora i člancima najpoznatijih enciklopedija, Jugoslavija, a posebno Hrvatska ne samo da nije adekvatno interpretirana nego uopće nije uključena: »na kulturnim kartama Evrope Hrvatska uopće ne postoji, njezina kultura izjednačena je s eskimskom, njenih gradova kao kulturnih žarišta i kulturnih spomenika koji po značenju pripadaju evropskoj kulturnoj baštini uopće nema, ona često »propada« između navedenih kulturnih krugova, umjesto da bude tumačena u svakome od njih«.

Uz spomenute regije, za povijest hrvatske kulture i umjetnosti, naročito u srednjovjekovnom tisućljeću (od VII. do XVI. stoljeća) važno je inzistirati na priznavanju tada kulturnopovijesno najvažnije regije – Mediterana, unutar kojega i hrvatska kulturna baština može biti najadekvatnije valorizirana.

Autor kritizira često zanemarivanje povijesne važnosti mediteranske regije za srednjovjekovnu i renesansnu Evropu, i preferiranje nekih drugih regionalnih podjela, što je najčešće rezultat projiciranja suvremenih političkih podjela u prošlost.

Najsudbonosnija među tim podjelama je podjela na Istok i Zapad, jer je riječ о nekritičkom prenošenju političko-militarističkog modela druge polovice XX. stoljeća u prošlosti i na područje kulture i umjetnosti, gdje, osim što je metodski neprihvatljiv sa stanovišta humanističke univerzalnosti, ujedno je i neodrživ po povijesnom kriteriju, da su znanost i umjetnost uvijek kompleksne i internacionalne. Autor prognozira da će i nakon rušenja berlinskog zida još veoma dugo trajati taj »zid« Istok – Zapad kao ideološka pregrada u svijesti ljudi. Podsjećajući na povijesnu ulogu francuske Enciklopedije XVIII. st. i njenu intenciju rušenja feudalnih autoriteta (teologija, crkva, svećenstvo, plemstvo) i promoviranja ideja i ideala Trećeg staleža (znanost, čovjekova kreativnost, rad, tehnički napredak, produktivnost obrta, trgovina, promet, građanstvo...), autor upozorava da bi i naša enciklopedijska izdanja trebala imati određenu humanističku, znanstvenu i progresivnu tendenciju (budući da je ideja о objektivnoj interpretaciji utopija). U ovom povijesnom trenutku možda je najvažnije prevladavanje polarizacije i doktrine о Istoku i Zapadu.

Govoreći о stotinama knjiga Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, koje istu građu objavljuju na dva pisma i šest (!) različitih jezika narodâ i narodnostî koji žive na tlu Jugoslavije, autor to naziva »promašenom investicijom« i osuđuje kao političku metodu temeljenu na demagogiji (tobožnje ravnopravnosti i najmanjih grupa), s ciljem da se međusobno upoznamo i zbližimo (u čemu se evidentno nije uspjelo), dok istodobno isti Zavod uopće ne ostvaruje svoju znanstvenu i kulturnu misiju i svoju primarnu dužnost u ovom povijesnom trenutku da jugoslavenske narode i kulturnu baštinu na ovom tlu »predstavi Evropi i svijetu«. Autor konkretno predlaže da prva sljedeća edicija JLZ bude Likovna enciklopedija Jugoslavije prevedena na engleski. Ignoriranje naše kulturne baštine ili njeno prisvajanje od susjednih zemalja (Italije, Austrije, Madžarske...) rezultat je činjenice da u sveučilišnim i nacionalnim bibliotekama, bibliotekama znanstvenih instituta, velikih izdavačkih kuća itd. nema naših enciklopedijskih izdanja (jer su na našem jeziku neupotrebljiva) pa se autori koji pišu о nama nužno moraju služiti drugim enciklopedijama, pisanim na nekom od svjetskih jezika, a time naša prošlost i kulturna baština, kao i znanost nužno mora biti neadekvatno i nesuvremeno prikazana, jer autori ne mogu poznavati našu suvremenu znanstvenu literaturu, novija otkrića i moderne interpretacije također zbog jezične barijere. Dok bi se Likovna enciklopedija Jugoslavije (uz lako i brzo provedivo sažimanje) mogla prevesti i objaviti na engleskom odmah, sljedeću bi kao prioritetan kulturni zadatak–s nešto više redukcije i korektura – trebalo objaviti Enciklopediju Jugoslavije na engleskom. Dalje objavljivanje enciklopedijskih izdanja za domaće tržište, umjesto za inozemstvo – gdje bismo trebali prvenstveno poklanjati knjige velikim i poznatim bibliotekama i pojedinim znanstvenicima ndash; autor ocjenjuje nefunkcionalnim trošenjem materijalnih sredstava znanosti i kulture i luksuzom s obzirom na primarne kulturne zadatke koje bi u ovome povijesnom trenutku morao izvršiti Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu.