Esej

Esej je prozna književnoznanstvena vrsta koja je ime dobila prema francuskoj riječi essai, što znači ogled ili pokušaj. Obično se odnosi na kraći prozni tekst u kojem se temi pristupa sa znanstvenom namjerom, ali se pritom naglašava umjetnička dimenzija teksta. U Hrvatskoj enciklopediji možete pročitati više o povijesti esejistike, kontekstu izvedbe i percepcije eseja te najpoznatijim svjetskim i hrvatskim piscima i filozofima koji su se okušali u toj kraćoj proznoj vrsti, kao i mnoge druge zanimljive teme iz teorije književnosti.

Tematika eseja vrlo je široka, zbog čega je ta vrsta kraćega proznog sastavka prikladna za obradbu znanstvenih, književnih, filozofskih i političkih pitanja. Kontekst izvedbe pogoduje subjektivnomu tipu iskaza koji se postiže ponajprije na stilističkoj razini, prisutnošću osobnih tonova i uporabom raznih književnih postupaka.

Prozni oblici toga tipa javljaju se već u antici, najpoznatiji su autori subjektivnoga tipa iskaza Plutarh i Seneka. Začetnikom eseja kao posebnoga književnog oblika smatra se Michel de Montaigne koji se prvi koristi pojmom essai i 1580. objavljuje Eseje. Taj termin preuzima Francis Bacon. Objavljivanjem njegovih Eseja ili savjeta, građanskih i moralnih 1597. esej prerasta u novi žanr uobličavanja iskaza koji preuzima odlomke prošlosti bez obveze da tu prošlost obnavlja. Taj je književni oblik bio posebno popularan u engleskoj i francuskoj književnosti u XVIII. stoljeću. U XIX. i XX. stoljeću esej postaje omiljenom književnom vrstom mnogih filozofa i pisaca. Najpoznatiji su esejisti Alexander Pope, Ralph Waldo Emerson, Oscar Wilde, Anatole France, José Ortega y Gasset, André Gide, Stefan Zweig, Thomas Mann, Jean-Paul Sartre, T. S. Eliot, Émil Cioran, Josif Brodski i Susan Sontag.

U hrvatskoj književnosti esej je popularnim književnim oblikom postao na prijelazu u XX. stoljeće. Često ima formu podlistka i zahvaća širok spektar interesa. Najpoznatiji hrvatski esejisti su Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Ranko Marinković, Miroslav Krleža i Antun Šoljan.