U četvrtak 12. veljače u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža predstavljen je Zbornik radova znanstveno-stručnoga skupa Hrvatski povjesničari umjetnosti: Olga Maruševski (1922–2008). Predstavili su ga predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Dino Milinović, ravnatelj LZMK-a Filip Hameršak, recenzentica Ljerka Dulibić, Milan Pelc i urednica Irena Kraševac. Olga Maruševski jedna je od najistaknutijih hrvatskih povjesničarki umjetnosti, koja je radni vijek provela u LZMK-u. Leksikografska djelatnost – osobito rad na bibliografiji južnoslavenske periodike te znatan broj članaka napisanih odnosno uređenih za likovne enciklopedije i Hrvatski biografski leksikon (o čemu je rad u zborniku napisala leksikografkinja Ozana Martinčić) – u bitnome je odredila njezin znanstvenoistraživački rad. U okviru svojega pionirskog istraživanja razdoblja 19. stoljeća, kontekstualizirala je i objektivnije ocijenila zasluge Ise Kršnjavoga te razvoj i ulogu Društva umjetnosti, a jedna joj je od središnjih tema bio urbanistički i graditeljski razvoj Zagreba. Istražujući kulturnu svakidašnjicu poput zagrebačkih kavana, likovne opreme knjiga i časopisa, oglasa i reklama proširila je doseg matičnoga područja.
Uvodno slovo dr. sc. Filipa Hameršaka, ravnatelja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža
Gospođe i gospođo, iznimna mi je čast obratiti Vam se u ime Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža jednim kratkim uvodnim slovom o ovom zborniku objavljenom u nizu Hrvatski povjesničari umjetnosti, proizišlom iz znanstveno-stručnoga skupa održanoga 2018. Zbornik je tiskan u nakladi Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, pod uredništvom Irene Kraševac i Martine Petrinović.
Naime, publikacije posvećene djelatnicima naše ustanove ne objavljuju se svaki dan. Olga Maruševski u Leksikografskom je zavodu provela gotovo čitav svoj institucionalni radni vijek, od 1951. do 1973, kad je u razmjerno mlađoj dobi umirovljena. Još kao studentica povijesti umjetnosti raspoređena je u bibliografsku redakciju, na golemi posao obrade priloga objavljenih u južnoslavenskim periodicima od kraja 18. stoljeća do 1945. Ukupno je riječ o 2,200.000 bibliografskih jedinica prenesenih na više od 10 milijuna kartica, čime se dobio i za svjetske razmjere rijedak katalog pretraživ po autoru, predmetu i strukovno-žanrovskom određenju svake jedinice. Tijekom desetljeća približno petina jedinica objavljena je u knjigama, a autorski dio na internetu.
Kako je sama izjavila u razgovoru s Darjom Radović Mahečić, upravo taj rad, pregledavanje starih novina i časopisa, nerijetko i šire od dnevnoga posla, zaslužan je za temeljitost i širinu njezina znanja, iz različitih struka. Nakon sveučilišne diplome, koju je stekla 1958, Olga Maruševski surađivala je i u Enciklopediji likovnih umjetnosti. Nakon ranoga umirovljenja u 51. godini života, nastavila je surađivati u Likovnoj enciklopediji Jugoslavije, Enciklopediji hrvatske umjetnosti te osobito u Hrvatskom biografskom leksikonu, u kojem je sve do 5. sveska tiskanoga 2002. bila urednica struke kulturna povijest, a posljednji su joj autorski članci, onaj o Isi Kršnjavom te o knjižarskoj obitelji Kugli, objavljeni u 8. svesku tiskanom 2013 (članak o Kršnjavom supotpisala je Višnja Flego).
Bibliografsko-leksikografska sastavnica u djelu Olge Maruševski podrobnije je obrađena upravo u ovom zborniku, u prilogu Ozane Martinčić, odakle i crpim većinu dosad rečenoga.
Poput mnogih drugih leksikografa, posvećena radu u Zavodu te uz honorarno bavljenje kostimografijom, o čemu u zborniku piše Andrea Klobučar, Olga Maruševski objavila je do 1973, koliko je poznato, svega tri stručna priloga izvan matične kuće, a u tom sklopu spominjem i magistarski rad o Društvu hrvatskih umjetnika, obranjen 1966.
Veliku većinu prinosa po kojima je danas prepoznatljiva ostvarila je zapravo kao formalna umirovljenica, dobrim dijelom u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti.
Parafrazirajući riječi Ane Šeparović iz internetske inačice Hrvatskoga biografskoga leksikona, u članku objavljenom još 2016. mimo strogoga abecednoga reda, što je također svojevrsno priznanje njezinih zasluga, može se reći da je Olga Maruševski hrvatsku kulturnu povijest i povijest umjetnosti zadužila ponajviše istraživanjem 19. st., osobito historicizma, istaknuvši se pionirskim tematiziranjem i pouzdanim vrjednovanjem toga razdoblja. U prvom planu zacijelo je tu iznimno poticajan pristup kulturološkoj i prosvjetnoj djelatnosti Ise Kršnjavoga, uključujući današnju palaču Hrvatskoga instituta za povijest u Opatičkoj 10 (disertaciju o graditeljskoj mu djelatnosti obranila je 1985), ali ni u najkraćem osvrtu ne može se zaobići bavljenje Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, urbanističkim, graditeljskim i krajobraznim razvojem Zagreba, njegovim trgovima i kavanama te sakralnom i uopće javnom arhitekturom ne samo Zagreba nego i drugih dijelova sjeverne Hrvatske. Nezanemariv je i njezin prinos proučavanju povijesti umjetničko-obrtničke izobrazbe, hrvatskoga tiskarstva, likovne opreme knjiga i časopisa te reklama i plakata.
Kako bilo, daljnju stručnu ocjenu opusa Olge Maruševski te priloga u ovom zborniku, od kojih ga neki opisuju ili tumače, a neki se na nj kreativno-istraživački nadovezuju, prepustio bih pozvanijim predstavljačima.
Nešto bih, međutim, još prozborio o, da tako kažem, rijetkoj posebnosti ovoga zbornika, a to je prvotisak autobiografskih zapisaka Olge Maruševski opsega približno 150 stranica, iz ostavštine koju je oporučno predala Institutu za povijest umjetnosti.
Kako doznajemo iz uvodne riječi Irene Kraševac, riječ je o tekstu uobličenom oko 2004. godine, za oporavka od teške ozljede. Sama autorica tekst je namijenila objavljivanju, ali nakladničkoga interesa dosad nije bilo. Najstariji zapisi datiraju još iz 1944, ali uz razne naknade izmjene i dopune, uglavnom jasno raspoznatljive. Nakon 1945, 1946. i 1948. godine slijedi velika praznina, potom pismo nastalo oko 1970, nakon kojega se prelazi na 1977. godinu. Posljednji zapis datiran je s kolovozom 2004. Neka međurazdoblja obrađena su gušće, neka s povećim vremenskim preskocima. Nenaučenima na fragmentarne, pritom i mješovite kroničarsko-retrospektivne autobiografije tekst bi se mogao učiniti neprohodan, ali nesumnjivo je vrijedan čitanja, čak i kad ne bi bilo popratnih uredničkih tumačenja.
Izmjenjujući bilješke o svojem osobnom i profesionalnom životu, kritična prema drugima, ali nerijetko i prema samoj sebi, više se čak baveći svojim razočaranjima nego uspjesima, Olga Maruševski ostavila je iskreno, nerijetko autoironično štivo koje nije samo ego-dokument, nego i dokument vremena, naravno uza sva dobro poznata svojstva takve jedne subjektivne perspektive.
Počevši od roditeljskoga doma, čijim se prikazima iznova vraća, jedno je od ključnih gravitacijskih središta i njezin suprug Miško, to jest Mišel Maruševski, duhoviti intelektualac neobično zanimljiva životnoga puta, također djelatnik Leksikografskoga zavoda, ali i oporbenjački prinosnik Hrvatskom književnom listu, trajno sumnjičen za špijunažu ili štogod gore, o čemu bi se i u 10. svesku Hrvatskoga biografskoga leksikona razmjerno malo moglo pročitati da nije golema Udbina dosjea. Dakako, osim 1971, svoje su mjesto u autobiografiji dobile i političke promjene 1945. i 1990. i 2000, i razna druga, ne samo profesionalna zbivanja.
Naizgled usputno, ali vrlo sadržajno, u kolovozu 1989. osvrnula se Maruševski na Scolin film o o Francuskoj revoluciji Bijeg u Varennes, sretnom slučajnošću ili možda jungovskim sinkronicitetom ovih dana prikazan i na 3. programu Hrvatske televizije: „Sve je laka šarmantna brbljava avantura, tragična tek na kraju kad na lutku stavljaju kraljevu odoru. Francuzi si mogu priuštiti takvu povijesnu priču, mi nažalost ne, preozbiljni smo, uvrijedili bismo sami sebe.“
Sudovi Olge Maruševski o nekim suvremenicima zacijelo su i odviše strogi, no prosudba je to u domeni svakoga čitatelja zasebno. Kao ilustraciju njezina vrckavo-britkoga pisanja radije ću stoga navesti citat o jednom pitanju koje je 1999. uvelike podijelilo struku. Riječ je o spomeniku ispred Lubinskyjeva Hrvatskoga državnog arhiva: „Krleža je Strossmayerov spomenik nazvao baba na loncu, ovaj Marulić nije ni na loncu nego na čučavcu i guslari suprotiva Turkom... Lako je Marulića maknuti, to je pokretna imovina poput ormara ili crkvenog oltara, ali što s onim ozelenjelim bazenom, kažu da dobro služi kao noćno bludilište.“
Složili se s takvim navodima ili ne složili, neki se jednostavno moraju uzeti u obzir jer svjedoče o tomu kako se Olga Maruševski sama strukovno pozicionirala potkraj 1990: „Postoje oni koji rade u arhivima, bibliotekama, na terenu, uglavnom koji crnče, drugi su u komisijama i odborima, to su dvije kategorije naših kunstgešihtlera.“
No, da zaključim. Dodatno pozicionirajući Olgu Maruševski i znanstveno-stručnim i autobiografskim dijelom, ovaj zbornik nesumnjivo se i sam svrstava u njoj tako dragu, prvu kunstgešihtlersku kategoriju. Čestitke stoga urednicama, autorima i nakladniku!
Hrvatska 
Hrvatski 
Portal hrvatske
Portal
Hrvatski 
Hrvatska.eu
Studia 
Digitalizirani 