Teme Karakaševih drama jednake su onima u prozama. Njega doista zanima, parafrazirajmo Rudolfa Bićanića, kako živi narod, njegovi seljaci i radnici, nesvršeni studenti, nezaposlena mladež, ratni invalidi, stariji bez dostojne mirovine, alkoholičari, djeca iz disfunkcionalnih obitelji, zlostavljači. On se pita imaju li ti ljudi, od kojih literatura i teatar bježe, imaju li kruha i vode, što bi trebalo učiniti da budu u materijalnim uvjetima i u političkom životu ravnopravni s ostalim slojevima društva, što raditi da se ukinu povlastice grada nad selom, trgovine i bankarstva nad sitnom poljoprivredom i zanatstvom, kapitala nad radom, bogatih nad siromašnima.

Njegovi tekstovi ističu od samog početka autobiografski povratak društvenoj mobilnosti koja je utjelovljena kroz njega samog, objema nogama usidrenim u vlastitoj putanji: onoj djeteta koje je odraslo u ličkom selu u radničko- poljoprivrednoj obitelji i postalo jednim od najcjenjenijih umjetnika u zemlji. – Ivica Buljan