… Mladost, nesigurnost, neizvjesnost; ključne riječi dramskih tekstova u ovoj zbirci ostaju u mislima dugo nakon čitanja. Širok dijapazon Lehmannovih „misaonih i predodžbenih mogućnosti za pojedinačni ljudski subjekt“, ipak, pomalja se iz guste mreže odnosa među licima, pokazujući kako je topla briga za (dramski) subjekt, na kraju krajeva, središnji prioritet toga (post)dramskog pisma. Mogućnost je, čini se, snažnija od neizvjesnosti, pa je Beatrici Kurbel iznimno važno da vlastitu protagonisticu na svršetku drame ostavi snažnu i bistra uma, a Ivana Vuković svoje junakinje oprema čvrstim, neprobojnim humornim odmakom, koji im služi umjesto štita. Vid Adam Hribar ne propušta detaljno isplesti mrežu pritajene međugeneracijske ljubavi, kad već nedostaje solidarnosti, a Nikolina Rafaj pazi da neizvjesnost sudbine vlastitih lica pri kraju djela ublaži ispunjenom i iskrenom komunikacijom. I Espi Tomičić ne dopušta opciju u kojoj se mogućnosti ne naziru, pa pri kraju uključuje i nas, izravno nam se obraćajući: „Vama, kad zatvorite posljednju stranicu, da proživite ono što vam je preostalo. Da vas kraj ne dočeka poput ovoga, nespremne, neiživljene.

… I zaista, nekakav pritajeni, prosvijećeni optimizam kulja ispod površine svih dramskih tekstova, preplićući se s glasnim pozivima na odgovornost; društvenu, rodnu, klasnu i intimnu.

– Matko Botić