U kazalištu koje više ne govori o jedinstvenoj publici nego o različitim publikama s posebnim potrebama, interesima i mogućnostima, ideja zajedništva kakvu su iznjedrile šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća postala je neodrživim anakronizmom.

Skupno osmišljavanje, međutim, nije nestalo iz kazališta. Naprotiv. Zadržalo se, ali prestalo je biti inovacijom koja samu sebe opravdava pukom inovativnošću u odnosu na ono što joj je prethodilo, pukom drugošću koja je na početku i mogla biti dostatno opravdanje. Skupno je osmišljavanje s vremenom moralo postati i postalo je jednim od jednakovrijednih putova od zamisli do njezina ostvarenje, a početno isticanje posebnosti puta kojim se zamisao ostvaruje zamijenilo je isticanje posebnosti neke zamisli i posebnosti njezina ostvarenja. Na dobro odabranim primjerima knjiga Višnje Kačić Rogošić pomno i sustavno tumači kako se taj proces odvijao u hrvatskom kazalištu.

Boris Senker