Knjiga je podijeljena u četiri cjeline koje donose niz studija i eseja o povijesti kazališta, kazališnoj kritici, teatrologiji, dramskim opusima, kazališnim predstavama, te zastupljenosti i utjecaju hrvatske kazališne kulture na druge sredine.

U prvoj cjelini autor piše o: kazališnim sredinama kakve su bile Varaždin i Zagreb u vremenima svog nastanka; dramskom opusu i teorijskim raspravama Janka Jurkovića; kazališnoj kritici kao posrednom izvoru za rekonstrukciju hrvatske povijesne drame; Vladimiru Mažuraniću kao dramatičaru; suodnosu strukturalne usloženosti i bogatstva Vojnovićeva Ekvinocija u kazališnim uprizorenjima.
Drugi dio se bavi fenomenom repertoara hrvatskih i slovenskih kazališta, te napose repertoarnom politikom subotičkog kazališta u kojoj autor dokazuje kako je repertoar najpouzdanije faktografsko i teatrografsko polazište za proučavanje teza i dodira hrvatskog kazališta u europskom kontekstu.
Treća cjelina donosi: analize tri Krležine kazališne kritike koje naviještaju novu fazu suodnosa kazališta i kritike; studije o Juliju Benešiću kao jednom od utemeljitelja hrvatske teatrologije, o Viki Podgorskoj, Josipu Bogneru, te o djelovanju Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca.
Posljednja cjelina, najbrojnija studijama i esejima, bavi se: redateljskom poetikom Bojana Stupice u zagrebačkoj sredini; Hergešićevim teatrološkim obratom; ulaskom novog medija u kazalište; dramaturškom poetikom Ive Brešana; neobjavljenom Šoljanovom antologijom – 100 svjetskih drama; redateljem Vladom Habunekom, te Gavellinim glumačkim naraštajem.