Ugledni teatrolog Boris Senker u ovoj knjizi ne zauzima poziciju vrhovnog arbitra, već radije preuzima ulogu kroničara. Zato ovaj zbir studija, eseja i recenzija, tematskih vezanih uz hrvatsku dramu i kazalište, ima značaj kazališne kronike, ali ne samo kao zapis iz kojeg će budućnost otkrivati kazališnu sliku prošlog vremena. Ona pomaže i nama danas da bolje razumijemo svoje kazalište, naročito njegov odnos prema vlastitom dramatičaru. Tekstovi ponekad unose polemičku notu, ponekad ispravljaju nepravde ili popunjavaju praznine u našoj teatrologiji, ponekad usmjeravaju, ali su uvijek napisani zanimljivo, jezikom vrsnog stilista.

Uz dva eseja o Krleži (prijedlog periodizacije Krležina rada i prikaz odnosa hrvatskog kazališta prema Krleži), prikazani su tvorci pučkog kazališta u međuraću (Kalman Mesarić i Geno Senečić), dva prvijenca sadašnjih klasika (Marijana Matkovića i Ranka Marinkovića) i dvije drame Antuna Šoljana (Dioklecijanova palača i Bard). Blok o sudaru barbarstva i civilizacije na hrvatskoj pozornici donosi esej o Kulturi graničnog područja (o tri načina shvaćanja granice s primjerima iz hrvatskog kazališta) i esej o Brešanovom sustavu dramskih tipova. Knjiga sadrži i deset kazališnih kritika uprizorenja tekstova hrvatskih dramatičara u vremenu od 1976. do početka devedesetih (od Kušanovih Naivaca do Gundulićeva Osmana).