Vesna Parun posljednje je memoare pisala u dvije faze, tijekom 2004. i 2005. godine u kontinuitetu te početkom 2010., godine u kojoj je i preminula u listopadu. Počela je zapisivati sjećanja u tvrdo ukoričenim bilježnicama šarenih motiva, pomalo konfuzno i iskričavo. Nije pisala kronološki, navodila je događaje i birala teme kroz koje će evocirati uspomene, počela bi pisati o nekom događaju pa bi se prebacila na opisivanje drugog, ubacujući napomene, skice za buduće opise i šaljive opaske. Tri bilježnice i jedan rokovnik kojega čuvamo u Hrvatskom državnom arhivu skica su nedovršenih memoara. Ovom razbarušenom i nepretencioznom knjigom, odabrali smo neke iskrene i potresne zapise iz Vesnine osobne (is)povijesti, ali i neobjavljene aforizme i manje poznate pjesme (jedna posvećena njenom Višaninu Ranku Marinkoviću, a druga trešnjevačkoj Župi sv. Josipa), baš kao i podužu pjesmu o socijalizmu i ljudskoj ljepoti iz satirične pjesnikinjine autobiografije u stihovima „Stidljiva Rozalija”, tek smo odškrinuli vrata u Vesnin poetski i ljudski univerzum. U Vesnino ponekad kristalno čisto, a ponekad i mutno podmorje. Kako ni sami memoari nisu zaokružena cjelina jer su autoricu zadesile bolest i na koncu smrt, knjiga ne donosi cjelovit prijepis svih tekstova sadržanih u bilježnicima, već relevantni odabir koji čini jednu zaokruženu cjelinu i daje dobar uvid u važne događaje u životu književnice.