Slobodni kraljevski grad Bihać do osmanskog osvajanja 1592. jedan je od najvažnijih urbanih i sociopolitičkih centara onodobnoga hrvatskog prostora. Izvanredno pozicioniran uz važnu komunikaciju koja je spajala jadranski i panonski prostor, smješten na toku rijeke Une, zaštićen planinama te dobro naseljen i utvrđen, Bihać je ubrzo postao i važno vojno protuosmansko središte.

Proces transformacije Bihaća u jedan od centara protuosmanskoga obrambenog sustava započeo je desetljećima prije stupanja dinastije Habsburg na ugarsko-hrvatsko prijestolje, a kulminirao je nakon 1527. kada grad postaje sjedište Bihaćke kapetanije te zborno mjesto Hrvatske krajine. U knjizi se analizira nastanak Bihaćke kapetanije, njezin teritorijalni razvoj, promjene u strateškom značenju, broj i karakteristike vojnika gradske posade te vojnih postrojbi slanih u pomoć gradu, stanje i promjene na gradskim fortifikacijama, a posebno poglavlje posvećeno je bihaćkim kapetanima i višim časnicima gradske posade. Prezentirana je i problematika dopreme i skladištenja oružja i opreme u gradu te obavještajna, stražarska i poštanska važnost Bihaća u krajiškom kontekstu. Također, fokus je stavljen i na posljedice pograničavanja, odnosno militarizacije hrvatskog prostora koja se očitovala u porastu stanovništva uključena u ratne aktivnosti i uzdizanju krajiške upravne strukture nad tradicionalnom bihaćkom gradskom općinom. Prikazani su dostupni podatci o pripadnicima gradske općine u promatranom periodu, prezentirana je dinamika suodnosa civilnih i vojnih vlasti, demografska problematika Bihaća, odnosno pitanje broja stanovnika te pozicija Bihaća u kontekstu velikih migracija stanovništva na pograničju te prema unutrašnjosti. Na kraju je istraženo kako i odakle se prehranjivalo bihaćko stanovništvo, kako je uređen opskrbni sustav te odakle su i kojim komunikacijama pristizale namirnice za gradsku vojnu posadu.