Postojećoj literaturi o strahu, koja uglavnom inzistira na vezi straha i narativnosti, ova knjiga dodaje dosad nedovoljno istraženu perspektivu odnosa straha i šutnje. Narativizacija i šutnja promatraju se usporedno i bez apriornih sudova o njihovoj (ne)učinkovitosti, odnosno društvenoj blagotvornosti ili šteti. Suprotno našim očekivanjima, naracija ne mora imati učinak lijeka za strah, kao što je moguće i da šutnja ne bude znak predaje i poraza, već nepristajanja i otpora. Provodne teme straha i šutnje u knjizi su primijenjene na pojave društvene netolerancije, vernakularne narative o porijeklu rata, traumatskim naslagama obilježene hrvatske regije, osobno iskustvo neverbalnoga kazališta, “neiskaziva” iskustva boli i patnje, pandemiju koronavirusa, a sva su ta novoistražena područja potkrijepljena bogatom i izvornom etnografskom građom.

prof. dr. sc. Natka Badurina Sveučilište u Udinama

Gotovo paradoksalno za vrsnu teoretičarku (usmenoga) pripovijedanja, autorica svoj analitički instrumentarij usmjeruje na ono što je neispričano, prešućeno, ušutkano, neizgovorljivo, teško komunikabilno. Relevantnost ove studije jest u teorijskoj i etnografskoj sposobnosti zahvaćanja tabua, trauma i inhibicija koje nas kao građane i kolektive priječe da kreiramo (naprednije) političke zajednice i drugačiji tijek povijesti. Osluškujući one najranjivije i najugroženije, deprivirane i deprimirane te najmanje vidljive članove društva zahvaćenoga socijalnim raslojavanjem, ugrozom pandemije i prirodnih katastrofa, autorica dovodi u pitanje tezu da su humanistički znanstvenici po definiciji ljubopitljivi, etični i progresivni humanisti koji osiguravaju društvenu vidljivost i glas marginaliziranim skupinama te koji se bore protiv statusa quo.

dr. sc. Renata Jambrešić Kirin znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu