Sklevicky ukazuje i na posljedice različitih shvaćanja NOP-a. Premda to izričito ne objašnjava riječ je o inkluzivnoj liniji Kominterne (najšira moguća fronta do likvidacije dugoročnih komunističkih ciljeva), koju je u Hrvatskoj zastupao Hebrangov ZAVNOH, i onoj maksimalističkoj Titova Politbiroa, koji je jedva prikrivao cilj komunistčke revolucije. No, bez obzira na razlike, zaključuje Sklevicky, kad se u partijskoj propagandi napada „feminizam” (navodno građansko skretanje), riječ je u prvom redu o organizacijama koje nisu pod kontrolom KPJ („samostalna organizacija žena je feministička organizacija”).

Sklevicky u završnom odlomku ukazuje na kontinuitet ženske neravnopravnosti unutar NOP-a te na činjenicu da se tradicijske „ženske vrednote” nisu dovodile u pitanje unutar NOP-a nego su se, bez inkorporiranja u neki novi vrijednosni sustav, koristile isključivo u funkciji promicanja partizanske borbe. Proces ženske emancipacije legitimirao se upravo tradicijskim i patrijarhalnim načelima.

prof. dr. sc. Ivo Banac

Lydia Sklevicky pisala je povijest žena u Hrvatskoj, ali i na cijelom području bivše Jugoslavije, među akademski prihvatljive teme i discipline gotovo svojeručno. Ovim djelom otvorila je iznimno važnu temu koja govori o godinama naše povijesti koje su, što se žena tiče, svjedočile o posebnom „modelu“ rješavanja „ženskog pitanja“ te raskoraku između ključnog cilja tadašnjeg političkog sustava – društvene jednakosti, pa tako i jednakosti žena i muškaraca – i prakse koja je pokazivala očigledna odstupanja od njega na štetu žena. Pokazuje se da je tadašnje političko vodstvo takva „odstupanja“ rješavalo, u skladu s autoritarnim karakterom sustava, svjesnom intervencijom u druš­tveni proces kako bi se povećala uključenost žena u procese političkog djelovanja. Što se pritom događalo, posebice sa ženama, svjedoči i ovaj rad.

prof. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel