Sedam neobjavljenih dramskih tekstova Mate Matišića okupljenih u ovoj knjizi – Balon, Ne kopaj po groblju, molim te, General, Fine mrtve djevojke, tri jednočinke Ja sam ona koja nisam (Hrvatska Lolita, Porno film, Žena djevojčica), slijede njegovim dramama inače svojstveno izmicanje od jednostavnoga i unificiranoga žanrovskoga određenja. Međutim, nije ovdje samo riječ o žanrovskim iskliznućima – tekstove objedinjuju poetološke osobitosti cjelokupnoga Matišićeva dramskoga stvaralaštva, koje možemo svesti na nekoliko već dobro nam znanih dramatoloških osobitosti, npr. kompleksnost dramske strukture, psihološka profiliranost likova, poigravanje prostorno-vremenskim kategorijama, stilska neujednačenost, itd. Tako dramski tekstovi objavljeni u ovoj knjizi iznova dokazuju kako je riječ o autoru koji gotovo namjerno iskače izvan bilo kakvoga mogućega ukalupljivanja, i to kako na razini poetike ukupnoga stvaralaštva, tako i na razini netom navedenih djela. Matišićev dramski rukopis naprosto je nemoguće svesti pod kakvo jednoznačno dramatološko određenje, pa se i ovi tekstovi pojavljuju izvan uobičajenih suvremenih dramatoloških kategorija kojima autor još jednom potvrđuje kako ne pripada kakvom zatvorenom, homogenom krugu dramatičara.

Za razliku od tipičnih postmodernističkih tematsko-stilskih osobitosti dramskoga rukopisa autora koji pripadaju istom ili bliskom generacijskom krugu, Matišićeva dramaturgija nastaje i ostaje u inercijama tzv. realističkog načina pisanja. Riječ je, dakle, o određenju svojstvenu njegovu stvaralaštvu uopće, a ona od Ničijega sina zastupljena snažna kritička nota kojom u modusu groteske ili pak tragigroteske ismijava „vrijednosti“ novoga režima, sada ide korak dalje. Ovom se, vlastitu stvaralaštvu toliko svojstvenom figurom ne obrušava samo na vlast i Crkvu, nego zadire mnogo dublje pa kritizira, ismijava, izvrće, ali i duboko promišlja i problem muško-ženskih odnosa, šovinizma, samoubojstva, ubojstva, homoseksualnosti kao i seksualnosti uopće, poziciju oca u obitelji, relaciju otac-kći, itd. Njegov dramski izričaj, stoga, nastavlja uznemiravati, i to politički i vjerski, ali i u kontekstu one naoko posve jednostavne univerzalnosti čovjekova življenja u zajednici. No, tu zajednicu Matišić uspijeva razotkriti i na površinu izbaciti čovjekove mračne želje, pohotu, tugu, nesreću i smrt. Međutim, četiri su temeljna elementa koji na tematskoj i dramaturškoj razini možda najbolje predstavljaju, ali i povezuju drame ovoga ciklusa. Riječ je, naime, o za Matišića prepoznatljivom umetanju glazbenih elemenata, filmičnom rukopisu kojim autor već u samom začetku priprema svoje tekstove za transponiranje u drugi medij, problematika seksualnosti i umetanje dijalektalnoga izričaja.