DUBROVAČKA VLASTELA IZMEĐU RODA I DRŽAVE: Salamankezi i sorbonezi (Šifra proizvoda: )

Povijest patricijata, a time i čitavog državnog ustroja Dubrovačke Republike, bila je zadana višestoljetnim, zakonom određenim staleškim političkim ustrojem. Genealoški raster i unutarstaleška politička previranja predstavljaju dvije interaktivne sastavnice u tom sklopu. Tijekom prvih stoljeća staleška homogenost temeljila se na konsenzualnom načelu ugrađenom u zakone i institucije Republike. To je načelo skršeno tijekom staleškog raskola koji se razvio u sukob rodovskih koterija i vodio postupnoj promjeni političke paradigme. Proces raskola započeo je ubojstvom utjecajnog dubrovačkog diplomata Frana Gondole, kojeg je 1589. godine ubio Marin Bobali, ubojstvom koje je istodobno imalo i politički karakter i rodovski ključ (žena Frana Gondole bila je Anica Bobali ; njezina majka i majka ubojice Bobalija bile su dvije sestre iz roda Resti). Veliki rodovski rascjep u četverokutu srođenih casata Bobali - Resti - Gondola - Bona privremeno je razriješen protjerivanjem i razvlaštenjem ubojičina klana (Bobali, Resti, Giorgi) i uvođenjem oligarhije klana ubijenog Gondole (Gondola, Bona). Poraženi klan internacionalizacijom je pokušao izvršiti protuudar na Gundulićev klan. Prognani plemići Jakov Giorgi i Jakov Resti uključili su se u protuosmanske planove savojskog vojvode Karla Emanuela I., pokušavajući u njihovo provođenje uplesti i Dubrovačku Republiku. Nakon uhićenja početkom rujna 1612., zaprijetila im je smrtna kazna. Presuda je, međutim, izazvala podjelu među vlastelom. Rođaci urotnika uspjeli su izvšiti obrat. Umjesto smrtne presude, osuđeni protuosmanski orijentirani zavjerenici, odnijeli su dugoročnu političku pobjedu nad pragmatičnom strujom čuvara Republike. Kazna im je prvo ublažena, a potom omogućen i bijeg. Nastao je veliki razdor između rodbine osuđenika i njihovih tužitelja. Osuđenici su postali junaci, a tužitelji krvnici. Većina neutralnih postupno se priklonila jakim zavjereničkim rodovima. Oko jezgre zavjereničkih rodova oblikovala se snažna rodovsko-politička struja, koja se do kraja definirala nakon potresa 1667. godine i agregacije novog plemstva (salamankezi). Ona je tijekom sljedećih stopedeset godina dominirala nad potisnutom strujom (sorbonezi), kojoj se nakon agregacije u drugoj polovici 17. stoljeća priključilo i obezvrijeđeno novo plemstvo. Proces  krvnog oblikovanja dviju skupina može se precizno pratiti na temelju genealoških veza, no nije lako utvrditi politička i ideološka polazišta salamankeza i sorboneza. Šture vijesti o političkim razlikama ukazuju na očitu neujednačenost i nekonzistentnost njihovih političkih stajališta. Unatoč političkim korijenima raskola, sukob je na unutarnjopolitičkom planu očito gubio prvotnu ideološku komponentu. Nakon potresa 1667. pretvorio se u bespoštednu borbu za vlast između dvije rodovske skupine, koje su upravo na toj podjeli gradile i svoje tekuće političko-ideološke stavove i usmjerenja. Dvije zatvorene skupine nisu se miješale međusobno tijekom cijelog 18. stoljeća. Njihovom nesmiljenom borbom za političku prevlast mijenjao se i dotadašnji model vladanja. Ravnoteža unutarstaleških političkih interesa do raskola je bila utemeljena na stabilnom izbornom postupku i konsenzusu u najvažnijim tijelima vlasti, no od polovice 18. stoljeća stari institucionalni model nije više odgovarao političkoj realnosti unutarstaleškog raskola. Dominantna salamankeška skupina u novim je okolnostima doslovno podčinila inferiornu sorbonešku grupaciju, ali je zbog tvrdog stava o čistoj krvi bila osuđena na postupno odumiranje. Svaki mješoviti brak povećavao je broj sorboneza, a smanjivao broj salamankeza. Sedamdesetih godina 18. stoljeća sorbonezi su postali brojnija skupina. No, kroz cijelo 18. stoljeće salamankezi su uspijevali neutralizirati sorboneze i razbijati njihovu političku homogenost. Dok su bili izrazito brojčano nadmoćni, vladali su snagom glasova. Kada su počeli gubiti brojčanu prevlast, kontinuitet nadmoći osiguravali su promjenama izbornog sustava. Iscrpljivanje u stoljetnoj borbi za održavanje prevlasti nad sorbonezima naposlijetku je uništilo i samu salamankešku skupinu. Kada ona ni institucionalnim mjerama nije više mogla osigurati dominaciju, sorbonezi nisu imali snage to iskoristiti. Društveni i upravljački poredak Dubrovačke Republike do kraja je ostao taocem oligarhijskog sukoba vlastele. Prosvjetiteljske ideje nisu imale zbiljskog uporišta u građanstvu, pa staleški model nije bio ugrožen. Republika je zakoračila u 19. stoljeće pod vlašću dviju anakronih plemićkih koterija koje su nakon samo nekoliko godina, zajedno s državom nestale s političke scene.