Gramatika i pravopis

Gramatika se do XIX. st. uglavnom shvaćala kao skup pravila kojima se propisuje kako se nekim jezikom govori i piše, a danas se poima kao teorijski i metodološki dobro utemeljena jezikoslovna disciplina u kojoj se proučavaju temeljne zakonitosti funkcioniranja jezika. U užem smislu riječi gramatika se dijeli na morfologiju i sintaksu, a u širem smislu obuhvaća i fonologiju te elemente semantike, leksikologije i stilistike. Pravopis ili ortografija je skup pravila koja vrijede za grafiju određenoga jezika, tj. način na koji se grafički znakovi (slova, interpunkcija) rabe za pisanje. Katkad se pravopis shvaća i šire, kao sustav pravila kojima se određuje način izražavanja u pismu, tj. pravilno pisanje uopće.

U lingvistici se razlikuje više tipova gramatike: opisna ili deskriptivna (u kojoj se opisuje određeno stanje nekoga jezika), normativna (u kojoj se utvrđuju pravila što ih se moraju držati govornici pojedinoga standardnog jezika), poredbena ili komparativna (u kojoj se međusobno uspoređuju gramatičke osobitosti različitih, obično srodnih jezika), sinkronijska (koja se ograničuje na opis određenoga, obično suvremenoga stanja nekog jezika) i dijakronijska ili povijesna (koja proučava ustrojstvo jezika u njegovu razvoju). Početci gramatike vezani su uz Indiju i tumačenje svetih knjiga (Veda) u I. tisućljeću pr. Kr. Približno u to doba počela se gramatika razvijati i u Grčkoj, u krugu sofista. Prve klasifikacije glasova i naglasaka nalaze se kod Platona i Aristotela, a prva podjela riječi na vrste već kod Protagore. Prvo usustavljeno grčko gramatičko djelo bilo je Gramatičko (ili Slovničko) umijeće Dionizija Tračanina, nastalo u II. st. pr. Kr. Stečevine grčke gramatičarske tradicije preuzeli su i dalje razrađivali Rimljani. Ta zajednička grčko-rimska tradicija najviše je došla do izražaja u djelu Gramatičko umijeće (Ars grammatica) Elija Donata iz IV. st., koje je poslužilo kao osnova srednjovjekovnomu gramatičkom naučavanju što je postalo jednim od sedam »slobodnih umijeća« (artes liberales). Arapska srednjovjekovna gramatika razvila se u VII. st. u vezi s tumačenjima Kur’ana. Početkom XIX. st., zahvaljujući ponajviše radovima Wilhelma von Humboldta i Franza Boppa, gramatika se pomalo oslobađala puke didaktičnosti i razvijala se u samostalnu jezikoslovnu disciplinu.

Tri su osnovna načina pisanja, bilježenja kojega jezika: fonološki, morfonološki i povijesni. Pravopis određen po fonološkome načelu (isti znak označuje uvijek isti glas) naziva se fonološki pravopis, po starijoj terminologiji fonetski pravopis. Pravopis određen po morfonološkome načelu naziva se morfonološki pravopis, po starijoj terminologiji i korijenski ili etimološki pravopis, jer se pazi na korijen riječi (etimon). Pravopis određen po načelu da se riječi pišu onako kako je to uobičajeno od davnine, bez obzira na suvremeni izgovor, naziva se historijski ili tradicionalni (arhaični) pravopis. Budući da često čuva korijen i osnovu riječi, obično se naziva i korijenskim ili etimološkim pravopisom. Svaki pravopis ima svojih prednosti i nedostataka: fonološki je u načelu jednostavan, ali slabi vezu među oblicima i srodnim riječima; morfonološki bolje čuva vezu među riječima, ali je veća razlika između govora i pisma, a i teže je postaviti točna pravila; historijskom je pravopisu nedostatak što je često razlika između izgovora i pisma vrlo velika, ali on omogućuje veću razumljivost starih tekstova na nekom jeziku. Hrvatski pravopis možemo nazvati fonološko-morfonološkim pravopisom. Osim načina na koji se pišu glasovi, pravopis obuhvaća i uporabu interpunkcijskih i pravopisnih znakova. Također određuje i uporabu velikih i malih slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi te pisanje riječi iz stranih jezika.

U Hrvatskoj enciklopediji možete pronaći zanimljive primjere veze među oblicima i srodnim riječima (gostiti-gozba, stan-stambeni), pojedinačnim i sustavnim odstupanjima (hrvatski, adherentan, jurisdikcija), glasovnim promjenama u govoru (kod kuće, niz krov, s čovjekom), glasovnim promjenama u morfemima (žabac, žapca), ali i o lingvističkim i filološkim kategorijama kao što je suodnos između gramatičkih zakonitosti i strukture čovjekova mišljenja ili sintaksa teksta.